Umri muški - sloboda narodu...

[Gasho]

Piše: Boris Dežulović

Dogodilo se, eto, da Hrvati i Srbi tuguju istih dana: 18. novembra, na dan kad je prije 18 godina pao Vukovar, Hrvati su obilježavali Dan sjećanja na vukovarske žrtve, dok su Srbi iste srijede tugovali treći dan nacionalne žalosti za preminulim patrijarhom Pavlom. Kako je i red, suspendirana je svaka zabava, voditelji RTS bili su u crnom, a Hrvatska televizija emitirala je dokumentarce o vukovarskoj tragediji. Ništa osim datuma u te dvije ceremonijalne državne tuge nije bilo isto, ništa osim svijeća i prigodno uozbiljenih kulturno-umjetničkih programa.
Eh da, i partizana. U utorak navečer, umjesto glasovitog partizanskog akcijskog filma \"Most\" režisera Hajrudina Krvavca, koji je na I programu HTV-a trebao biti emitiran u sklopu nečega što su dovitljivi urednici nazvali Ciklusom antifašističkog filma, rukovodstvo HTV u posljednjem je trenutku ubacilo \"Preobraženja\", turobni scenski recital u kojemu hrvatski glumci u vukovarskim ruševinama recitiraju pjesme Antuna Branka Šimića, čija je jedina veza s tragedijom Vukovara to što je rođen 18. novembra.
Dva dana kasnije, u Beogradu je zbog sahrane srpskog patrijarha otkazan početak ciklusa partizanskog filma \"Das ist Walter\", zajedničkog projekta Muzeja \"25. maj\" i Motovun film festivala iz Hrvatske, na čijem su otvaranju u Muzeju trebali biti prikazani dokumentarac \"Partizanski film\" srpskog režisera Igora Stoimenova, i - gle čuda - kultni \"Valter brani Sarajevo\", remek-djelo istog velikana partizanske akcije Krvavca.
Zgodna je to podudarnost, i ne bi značila ništa više nego što Vukovaru znači slučajnost da je pjesnik rođen onoga dana kad je pao grad na Vuki. Ne bi značila da je riječ o ciklusima, recimo, hongkonškog akcijskog filma. Da činjenica kako u dane nacionalne žalosti Hrvati i Srbi skidaju s programa i repertoara partizanske filmove ne govori nešto više.
Posljednji put kad su Hrvati obilježavali tužne jubileje ratnih tragedija, u ono doba kad su još tugovali na dan proboja Jasenovca ili obilježavali kozaračku epopeju, partizanski filmovi su ispunjavali cijelu programsku shemu RTV Zagreb. U to doba, kad bi od tužne prilike do tužne prilike ulicama Beograda išle žalobne povorke građana postrojenih u mimohode, cijeli je program RTV Beograd bio zapravo ciklus partizanskog filma, retrospektiva Hajrudina Krvavca.
Danas, međutim, partizanski je film - upravo obrnuto - eskapistička zabava neprilična tužnom trenutku, a naročito neprilična kad se obilježavaju slavni ratni datumi ili smrti velikana, nešto poput mjuzikla s Lizom Minelli ili Folk parade maja 1980. Nije, međutim, problem u tom paradoksalnom historijskom obratu, problem je u tome što primjer nije dobar.
Istog dana kad je skinut Krvavčev \"Most\", na Hrvatskoj je televiziji, naime, uredno prikazan uobičajeni koloplet humorističkih serija na čelu s kultnim \"Simpsonima\", a dan kasnije, na sam Dan sjećanja, uz novi nastavak \"Simpsona\", američka akcijska komedija \"Operacija Swordfish\" sa Johnom Travoltom, hongkonški \"Pakleni poslovi\" i domaća humoristička serija \"Luda kuća\".
Istog onog dana kad je Beograd, tugujući za patrijarhom, odgodio Krvavčevog \"Valtera\", na Tijanićevoj su televiziji uredno išli kvizovi i američke serije, čak je pušten i Cameronov blockbuster \"Titanic\", a odmah nakon prijenosa sahrane blaženopočivšeg patrijarha i Šotrin megaturbospektakl \"Gde cveta limun žut\", raskošna filmska epopeja srpskih vojnika u I svjetskom ratu. Je li onda stvar u tome da ratni filmovi nisu prilični tužnom trenutku, ili će možda ipak biti da prilični nisu samo partizanski filmovi?
Može i ovako: da li bi na Dan sjećanja na Vukovar na HRT-u bio otkazan nekakav film iz ciklusa hrvatskog ratnog filma, jedan od onih umobolnih pamfleta Branka Schmidta ili Jakova Sedlara? Da li bi u Muzeju \"25. maj\" na dan patrijarhove sahrane bio otkazan ciklus srpskog ratnog filma, ili, šta ja znam, kosovski dokumentarni ciklus? Ili takvi ciklusi u dane nacionalne žalosti nisu priređeni samo grubim previdom dežurnih ceremonijal-majstora?
Nije, dakle, problem u paradoksalnom historijskom obratu u kojemu partizanski filmovi i akcijski ciklus Hajrudina Krvavca \"Umri muški - sloboda narodu\" dobijaju atribut zabave zabranjene za države mlađe od osamnaest - problem je u tome što primjer nije dobar: partizanski filmovi u dane nacionalne žalosti doživljavaju se otprilike kao da je netko na državnoj televiziji na dan Titove smrti u osam navečer pustio \"Trijumf volje\" Leni Riefenstahl.
Zato su u vodstvu HTV bili prestravljeni shvativši da će na Dan sjećanja na vukovarske žrtve, u udarnom terminu, ekranom paradirati komunistički revolucionari koji su Hrvate gurnuli u Jugoslaviju, partizanska braća Boris Dvornik i Bata Živojinović s jednakim crvenim petokrakama, kakva je bila na kapi Veselina Šljivančanina. I da će pritom Titovi banditi po bosanskim gudurama naganjati tradicionalne hrvatske saveznike Nijemce. Zato su se u Muzeju \"25. maj\" štrecnuli shvativši da će na dan sahrane patrijarha Pavla platnom muzejske dvorane paradirati komunistički revolucionari koji su Srbe gurnuli u Jugoslaviju, gdje će Srbima biti \"nametnut rat\", kako je to svojedobno u intervjuu Dugi rekao pokojni patrijarh, jer \"drugog puta nije bilo\": \"Zato je taj naš rat pravedan jer je odbrambeni. Ne napadački, ni osvajački\". I da će pritom onaj njemački oficir pokazivati u kotlini nepokoreno Sarajevo s istog mjesta s kojega su ga gađali oficiri što su s blaženopočivšim patrijarhom lomili pogaču.
U današnjoj Hrvatskoj i Srbiji partizani su tako postali zajednički unutrašnji neprijatelj. Odrekli su se u reviziji nacionalnih historija svojih narodnih heroja Borisa Dvornika i Bate Živojinovića, svečano rehabilitirali svatko svoj kukavički fašistički režim, podijelili ulice nacistima i kolaboracionistima, sagradili spomenike izdajicama i proglasili naposlijetku nepodobnima posljednje ratnike u historiji ovih prostora kojima zaista i bez ostatka \"drugog puta nije bilo\", čiji je \"rat bio pravedan\" jer je do kraja bio \"odbrambeni\". \"Ne napadački, ni osvajački.\"
Tuguju tako dvije male, autistične klerofašističke kulture, jedine dvije na svijetu što se i danas guraju u sile Osovine i traže trećeg za Trojni pakt, pa same sebi izgledaju tako moćne i važne u komemoracijskim kolonama, sa svijećama u rukama i monumentalnom tugom u očima. Dvadeset godina slavne tisućljetne kulture i hiljadugodišnjeg heroizma stalo im u dan-dva nacionalne žalosti.
A jedina im zabava kad naši ubijaju partizane.
(Nezavisne novine)

[wulfy]

Odličan tekst. Nije ,,Valter brani Sarajevo, nije ni ,,Most'', ali su Bata Živojinović i Boris Dvornik zajedno u ,,Sutjesci''

[ZoranM]

E da su znali ne bi se jahali.. ..

[Slowhand]

Jako interesantan tekst,

Dobar izbor Gasho

[kopljas]

....