Evo malo grozno vrijeme, sve neki natmureni oblaci, kišurina, rano smrkava, ledno, a povrh svega meni motor još kod majstora. Pratim stalno ovaj naš forum, moram priznat da sam se dobro navukao, dan mi počinje oko 8h, kada na poslu čak i prije novina drmnem ono „View new posts“ dugmence. Ne pijem kafu ujutro, ovo mi je dovoljno.
Evo dosta smo aktivni, sa jedne strane što se tiče ovih akcija koje organizujemo, a sa druge oko je rastavljanja i pripremanja motora za sljedeću sezonu.
Međutim dosta mi nedostaju oni postovi, gdje se ide za vikend, kako, kuda, šta jes’, gdje spavat…
Tako mi došlo da napišem post o jednoj jako interesantnoj turi koji smo Admiral Djodja, Dačo i ja odradili još ljetos, 17. i 18. avgust, vrijeme super, all conditions perfect.
Taman sam bio frišak sa jedne duže ture po Balkanu, još mi se vozikalo, dogovor je pao da odemo do Žabljaka, lagano se provozamo, odspavamo i sjutra nazad.
Dačo on the left i Djodja on the right, spremni na put junački ovdje smo stali prije Bioča da se motori i Aždaje natankaju raznoraznih tečnosti.
Dačo ima jako fin XJ6, povozan, poput bicikla, probao sam ga, to je moglo šašavo proći, o tome kasnije
]Djodjina makina, uvijek najljepša u grupi…
Poslije toga, prelijepo vrijeme, odličan put, odlično raspoloženje, bez žurbe, baš kako ove vožnje trebaju da budu. Kod Mojkovca, skrećemo ka Đurđevića Tari.
Nakon mojeg interesovanja za motor, Dačo jako nesebično mi nudi da ga vozim i probam, fino od njega.
Jako simpatično motorče, pogotovu nakon mojeg R2D2, nešto malo i lagano, imao sam osjećaj da vozim biciklo. Motor ide odlično, guta krivine, po pravcima je baš OK. Imao sam dvije manje zamjerke motoru, jedna je baš subjektivna, naime to je 600cc motor, razvijanje snage počinje u nekim kasnijim obrtajima, ništa strašno, jer do tih obrtaja baš brzooo stigne, ali se više mijenjaju brzine, potrebno je šaltanje na niže prilikom preticanja, itd. Ovo je sve sigurno OK, ali ja navikao na moju litarsku mašinu, drugačije je skroz korišćenje motora.
Druga zamjerka, možda takođe subjektivna su brzine. Najvišim prenosom (peta ili šesta brzina, ne sjećam se) ide se 100kmh na oko 5000 obrtaja. Malo su mi brzine više bile za ubrzanja, nego neki cruise, može biti da mi se to tada samo učinilo, mada se to brzo zaboravi ako ploviš kroz neke fenomenalne krivine, kao što su na ovom putu.
Čim se dohvatiš i kraćeg pravca (oko 500 metara), nekako postaneš jako svjestan tih obrtaja, ne možeš ih smiriti.
Uglavnom, ove gluposti su možda skroz i pogrešne i netačne a definitivno su mnogo slabije od opštih kvaliteta ovog motora. Kraće ture, srednje, zavojiti putevi, kroz grad, ovaj motorčić je zakoooon.
Nakon nekih 15-tak kilometara, mijenjam se sa Dačom i sijedam ponovo za uzde R2D2. Uvijek kad se sa nekog više sportski orijentisanog motora vratim na ovu Hondicu, osjećam kao da me neko posadio u stolicu za masažu….
Samo nekoliko minuta u mojem pokretnom Šiacu-masažeru, imadoh jednu opasnu situaciju. R2D2 je poprilično okretan, ali za razliku od XJ6 teži je, i za tu okretnost je potrebno malo više snage uložiti (XJ6 je praktično kao biciklo). Još sam se navikavao na novu težinu kada sam došao do krivine koja je i vidikovac, tu je i spomenik planinaru i avanturisti Dušanu Bulatoviću –Džambasu.
Prelijepo mjesto, odličan vidik, sjetio sam se tu fotografije od prije par godina sa mojom bivšom djevojkom, uvijek mislio da nam je to najljepša slika. Kako je tu sve bilo lijepo i savršeno, odluta mi mozak veoma kratko na neka lijepa sjećanja, i kad se trznuh tu bi jedna krivina, skoro lakat. Instiktivno sam krenuo da skrećem, ali nekako sa malo snage, nisam ni počeo da obaram motor, naviknut na skretanje prethodnog motora, već sam se uplašio da ne mogu da uhvatim krivinu. Mahnito sam stisnuo obje kočnice.
Samo sam produžio, srećom tu je bilo proširenje pored puta, šoder na zemlji, motor je i OK kočio, u neko vrijeme sam vidio da ću se i zaustaviti, ali tada je prednja guma skliznula i motor mi pade, nije klizao ni 30cm, već se bio zaustavio, dovoljno sam spustio brzinu prije toga pada.
Bio sam ispred svih, mogu samo misliti kako su se osjećali kada su nekih 5-10 sekundi poslije samo vidjeli oblak prašine i mene na podu.
Pola sekunde kasnije, otvorio sam oči, motor je pao na lijevu stranu, meni ništa, ustao sam, Djodja i Dačo su mi dotrčali i pomogli da podignem motor. Nekih 10-tak sekundi da priberem dah, pa onda u inspekciju.
Ništa meni
Ništa motoru
Dačo je inače šef servisa Toyota Efel na Cetinju, opravio je velik broj motora, i pored dosta savjeta o održavanju pregledao je motor, stručna dijagnoza je bila „Odlično – Vozi dalje“.
Ovo je ulazni dio te krivine, vide se u toj spoljnoj isprekidanoj liniji moji tragovi kočenja.
Ovdje je moje klizanje po šoderu, motor je stao skoro na tom mjestu gdje je i podignut. Pustio sam ga jedno dva minuta, upalio je OK, nešto malo kašljucanja (valjda se prepune karburatori gorivom – ovo stvarno ne znam), i radio je ok. Na deklu na lijevoj strani je prije bila jedna ogrebotina, ovo ju je samo malo povećalo, nikakva frka, dosta su pomogli i bisage GIVI, koje se uzgred nisu ni izgrebale.
Ovo je re-inactment događaja, iliti kako sam završio na podu, mada nisam tada imao ovaj smiješak, i imao sam full opremu. Primjetite koliko sam bio blizu zida, mogao sam ga udariti, ne vjerujem da bi onda posljedice bile ovako simpatične.
Najsmešnija stvar je bila to što u trenutku kada sam pao jedna familija je upravo bila na onom stolu pored spomenika (nekih 5m od mog pada), čini mi se da su bile italijanske tablice na kolima. Ja sam pao, samo su me pitali „Are you OK?“, i brže bolje potrčali put kola i tutanj…. Ne znam jesmo li ih uplašili, ili šta, ali prije nego što su se Dačo i Djodja zaustavili oni su krenuli. Sigurno nisu htjeli da budu tu ukoliko bude dolazila policija. Svejedno u njihovoj situaciji ja bih ostao još koji minut, ali, čovjek je bio sa familijom, ko zna šta mu je kroz glavu prošlo.
Pomislih, Ok, to je iza mene, sjeo sam na motor, pljucnuo se na kraj kolone i sa dosta introspekcije krenuo ka durmitorskoj opštini.
Osjećao sam se baš glupo zbog tog pada iz dva razloga
Prvo nisam trebao da toliko odlutam mozgom, ali da vidite tu sliku koja sam se prisjetio, razumjeli bi me. Nemerem je postavit’ ali mi vjerujte, vrijedna je ovog i jačih padova…
Drugo, nisam išao ni brzo, niti je to neka krivina, samo loša odluka u loše vrijeme. Od tada sam prošao gomilu takvih krivina, zalegni motor, daj gas, drži liniju i sve je OK. To je neki mehanizam koji u toj situaciji mene tjera da kočim, samo vježbom se dolazi do prave reakcije. Kako bi se glupo i loše osjećao da sam tu pao sa Dačovim XJ6, mada drugačije bih reagovao….
Nedavno sam na ADVRider-u pročitao jednu odličnu poslovicu
Superior riders use superios judgement to aviod using superior skills
Iliti
Superiorni vozači koriste superiorno odlučivanje da izbjegnu koristiti superiorne vozne vještine.
(ovakvi lirski prevodi mi nisu jača strana, bolje zvuči na engleskom)
Kako si ljosnuo brate moj….. hahahahhaha
(je izraz na licu druga pobratima Djodje)
Stižemo u Žabljak, ručamo negdje u centru sve je sada ok, usput smo se našli mojim društvom, poslije čega nastavljamo do moje kuće koja se nalazi u selu Virak (ili Podbišće, kako ko gleda)
Dačo, pored odličnih moto savjeta se pokazao kao i dobar elektroničar, popravio je DVD player, pa smo uspjeli i neku finu komediju da pogledamo naveče. Prije toga smo svratili do grada, pokupovali par stvari u prodavnici i našli se sa društvom u jednom kafiću.
Uvijek me iznenadi koliko je Žabljak nespreman za turizam. Ispred jedne prodavnice su nam zalupili vrata, „9 je sati, zatvaramo“. A ispred radnje jedno 10-toro ljudi čeka da uđe. Kao da se trude da ne prodaju
U kafani nakon naručivanja nekih voćnih kupova, konobarica sa negodovanjem konstatuje „uffff, a đe to…..“ Sve mi je to komično, kao da sam ušetao u onu seriju Fawlty Towers sa John Cleese-om.
Ima na Žabljaku odličnih mjesta, poput MB hotela, Dvorišta i Čudne Šume, ali drugari moji, nazdravlje njima, ta mjesta štrče…..
Nakon odličnog doručka, gigantski omlet sa pršutom, sjutra se odlučujemo za neke adventure aktivnosti bez motora, ipak i mi smo aktivni zdravi ljudi, ne moramo palit motor da se dobro provedemo.
Ali zato, ipak moramo ostati na dva točka, dogovor pada, uzimamo bicikle i krećemo na Zminje jezero.
Dačo: „Ako si se i na tom jezeru, gdje sad idemo, slikao sa tom đevojkom sad mi napomeni, e’ ćemo se i tamo svi prevrnut“ – zezanje je bilo dobro i sledovale su mi mnoge porcije
Dačo, Djodja, Andrijana (moja kuma) i ja krećemo po Durmitorskim prašumama do tog mitskog mjesta gdje je rijetko ko stigao (liše oko 100-tinjak ljudi dnevno u sezoni…) . Ali mi idemo po ovakvim mjestima velosipedima
VUUUUUŠ
Nakon nekih 20-tak minuta, put postaje zahtjevan za bicikla (barem za mene), dosta se vremena provodi gurajući biciklo pored sebe ili spuštajući ga niz ovakve padine, nego što se vozi.
Nakon nekog vremena, put je ponovo OK,
„Hmmmm, lagano je poput moje Yamahe, isto tako upravljivo, ali nema motora…“ Daču je na vrijeme bilo nejasno samo postojanje ovakve naprave…
Uputstvo kako da ne izgledate iznureni i umorni…. Ne dajte nikome foto aparat, a vi snimajte druge
Dolazimo do nekih jako dobrih dionica
Nakon nekog vremena izlazimo na nevjerovatan prevoj
Okej, možda ne, ali lijepo slika izgleda….
Motor, biciklo, šta god, Dačo se pokazao kao najspretniji, najokretniji u grupi, ova forsiranja rijeka je prelazio kao da su ležeći policajci u Dalmatinskoj ulici.
E ovdje smo se negdje zeznuli, krenuli mi pravo, iako nam se činilo da put vodi gore. Neko je ponudio logički neoborivu sugestiju „Ne moramo da idemo gore, nije valjda jezero gore?“.
Mi krenusmo pravo, zabili smo se u neku prašumu, jedva se tu hodalo, a kamoli vozilo biciklo. Nakon nekog vremena, vidimo da nas prati jedna grupa planinara (hiker-a). Još jedno neoborivo logičko razmišljanje, ako oni idu ovuda, to je prav put.
Admiral Djodja je zavidno skakutao preko ovih kamenja. Iz cijele grupe je imao najviše kondicije, nema ga na sviiiijet.
Odjednom se nemere više, ovi pješke sustižu nas sa biciklima, tu se vidi koliko smo mi bili brzi. Sledeća konverzacija je za knjigu komedije planinskih vodiča:
Biciklisti: „Pa ovdje je pravi put za jezero, zar ne?“
Planinari: „Nemamo pojma, mi pratimo vas, smatramo da znate gdje idete“
Kako smo se tu ismijali, ah to mi je trebalo. Negdje kasnije nailazimo na jednu mađarsku familiju, botaničari, istraživači, šta već, samo su mi rekli „Jezero“ i pokazali gore.
Odlučujemo da se penjemo sa sve biciklima uzbrdo, jedva pješke, kamoli sa ovim velosipedima.
Penjemo se, ne vidimo neku razliku u terenu, i odjednom šoka, na nekih 15 metara iznad nas prolaze kola, i to ne terenac, nego neka mala Škoda Fabia. Tu je odmah put kolski, neasfaltiran, ali svejedno fenomenalan. Svo vrijeme smo išli ispod njega ovom džunglom, a nagib terena nam je skrivao poziciju pravog puta.
Presmiješno, put je bio malo gore.
KONAČNO, Osvojeno je Zminje jezero…….. YEAHHHHH
Dosta ostalog naroda, među njima i djece i starih, kao i kolega forumaš Slowrider su bili tamo i nisu uopšte izgledali izmoreno kao mi….
Imali smo dvije jako logične pretpostavke koje su se pokazale kao pogrešne.
Prisjetio sam jednog govora Neil Armstronga grupi studenata : „ Nadam se da već udobno ovladali upotrebom logike bez obmane da će vas logika neumitno dovesti do pravog zaključka.“
Odlični američki pisac, novinar Ambrose Bierce je definirao logiku:
„Logika, Umjetnost razmišljanja i rezonovanja koristeći ograničenja i nemogućnosti ljudskog razumijevanja“
Fuck the Logic
Ovo je moja sledeća logika, koju ću nosit svugdje
GPS čitaj, seljaka pitaj – Update stare poslovice
Zminje lake expedition 2009, powered by Pršuta…
Yeah, ovo je bio moj Magadan…
Povratak biciklima do Žabljaka je bio jednostavan, išli smo putem (blahh, so uneventfull ), i stigli brzo nazad. Tu je drug Dačo pokazao neke odlične vještine u vožnji bicikla
Ovako je vozio biciklo nekih 100 metara, čak je i skretao, WOOOW.
Poslije vraćanja bicikala i plaćana nekih tričavih 7-8 eura, za korištenje 4 bicikla preko 3 sata, mogu samo da preporučim ovakve avanture. Bolje nego sa svojim biciklom, jer bi poslije ovoga bilo više para u popravci.
Nešto nisam raspoložan da ručamo na Žabljaku, moj omiljeni restoran Javorovača nije obnovljen, ostali nisu po mom meraku. Odluka pada, idemo i ručamo/večeramo u kineskom restoranu u Podgorici.
Put nazad prelijep, trubnem na onoj krivini gdje sam pao, čisto da pozdravim bogove, ovo radim i na jednom mjestu gdje sam imao sudar sa kolima, moja navika.
Kineski restoran, hrana odlična, zezanje super, tu se rastajemo, moji južniji kompanjoni lagano kaskaju ka dolini bogova, a ja se povlačim u brlog u mojim udovicama pored vezirova mosta (obožavam imena mjesta u Crnoj Gori, kao da smo u Gospodarima Prstenova)
Dva dana, oko 300-400 km (od toga nekih 16km na biciklima), nema puno kilometara, ali dosta simpatičnih događaja.
Elem, ne mislite na bivše đevojke dok se vozite, a ako baš morate, onda… pazite se
Do sledećih vožnji
Slowhand
