Napustismo jezero i krenusmo prema Verusi, pa desno ka Kolasinu (dionica od nekih 40ak kilometara, sa 3km makadama). Nepripremljeni za ledeni vjetar, poprilicno smo se smrzli, narocito po rukama (eh, da mi je vise ugraditi one grijane rucke, da mi se ovo ne ponavlja). U Kolasinu, topao caj - bjese Indijski koji mrzim, ali sam bio toliko promrzao da ga popih ne hajuci mnogo za tu cinjenicu, i vjerovatno najgori cevapi koje sam u zivotu pojeo (ma nisu oni bili losi, samo im ukus nije bio kakav treba), pravi predah za promrzlog bajkera.
Od Kolasina na magistralu, pravac Podgorica. Magistrala k'o magistrala, puno kamiona, autobusa, trkaca (mala digresija - vjerujem da ste svi primjetili, vozite tako, lagano, i stignete automobil koji se krece znatno sporije od vas, lezerno ga preteknete i krenete dalje u okuke, ali se u vozacu tog cetverotockasa - najcesce fau-ve star 20-25 godina u savrsenom stanju - probudi duh predaka, cuvenih trkaca formule 1, i eto ga za vama, oce da se osveti, pa bog) itd. Na zalost, vrijeme provedeno na motoru cini svoje nasim umornim zadnjicama koje pocinju neizdrzivo da bole, tako da uz par odmaranja, stizemo i do Podgorice.
Uglavnom, posle 6 sati voznje i 170 predjenih kilometara, nasi djogati su zasluzeno zaspali pod ceradama negdje oko 20:15. Sve u svemu, savrseno provedeno popodne.
