Bajkerice i bajkeri, evo izvještaja sa jednog puta, bio je prije neku nedjelju, tek se sada nakanih da postavim slike.
Imao sam par busy nedjelja, baš sam se radovao, dva tri slobodna dana su dolazila, mentalno sam se skroz pripremio za neku vikend vožnju.
Plan je već skoro 3 mjeseca da se ide u Ohrid, odlična tura, samo da se malo pasoš ispečatira, ja sam zadovoljan, ne pitam u kojem se pravcu ide.
Nažalost poče da se osipa društvo sa puta u Ohrid, niko više nije htio da ide. Dosta me to začudilo, entuzijazam i planiranje te vožnje je baš bilo veliko.
A meni se baš negdje išlo. Onako iz čistog meraka, odlučio sam u petak ujutro svejedno da krenem.
U nedjelju popodne oko 18h mi je bio isplaniran let za Beograd, poslovno, tako da sam do nedjelje oko 14h morao doći, sve ostalo je bilo slobodno.
U petak ujutro krećem oko 7:30 iz Podgorice, pravac Ohrid. Dva puta sam se na ovom putu zeznuo, i oba puta su bila izbor dionice Božaj Skadar. Ne vjerujem da momci što idu oko svijeta će naići na tako loš put kao što je ovaj. Ruku na srce, većina puta je već bila iskopana sa strane, taj će se put srediti za oko godinu dana, ali je sada baš loš.
Mislio sam da idem za Ohrid, malo se vozikam po Makedoniji, skoknem to Skoplja, pravac Priština. Dan kada sam kretao drugar iz Tirane mi je javio da je otvoren novi auto put Priština – Albanija, valjda jako dobar, htio sam se s njim spustiti dolje, pa nazad.
Put do Drača je…. voma interesantan. Od Skadra do grada Lježe (Lezhe) je izvrstan put, a onda počinje i auto put (koji je u izgradnji). Nekih 2km prije skretanja za Drač, ide se po makadamu, u uskoj koloni između velikog broja kamiona, extreme!!!!
Šta mi je ovdje bilo interesantno, benzinske pumpe na svakih 10km, ali bukvalno. Ovuda mogu bez bojazni da se vozi i drugari kao Du-Monster, koji imaju rezervoare od 13l, ovo će mi par puta nedostajati sjutra, gdje moja autonomija od oko 300km je bila knap. Laganom vožnjom odo oko 80kmh sam prolazio kroz Albaniju.
Interesantno je da drugačije vozim sam i u društvu. U društvu obično pratim ritam grupe, koji je u prosjeku 10-20 km jači od mog prosjeka. Opustim se i vozim ne brže od 80, gledam pejzaže, uživam u muzici preko slušalica… Najbolja vožnja je sa kolegom Ice-om, koji udari tako jak tempo, jedva ga, ako uopšte i mogu, pratim. To je napeta, ne ekcesna, vožnja, tada u nekih 50km jačeg tempa poboljšam moje vještine vožnje više nego tokom trodnevnog putovanja. Tada sam super koncentrisan samo na put, ništa okolo ne gledam, ne bih primjetio pejzaž pa ni da je sve oko mene u obliku poprsja Scarlett Johansson
E nešto ovako, samo sa putokazima……
Prošao sam Drač, vidio kafe Troja, ali mi se nije stajalo, bilo je još rano. U blizini gradića Rrogozhine , nekih 50km od Drača, odlučio sam da ručam u nekom restoranu pored puta. Raspričao sam se sa momkom koji je radio tu, ima nekih 25 godina, odlično govori Italijanski, živio i studirao je u Italiji. Kaže mi da posjetim Vlore, lijepo mjesto, ima par seoca okolo, svidjeće ti se, kaže.
Razmišljam, ovim tempom bih stigao u Ohrid oko 15h, to je dosta rano, mogao bih da idem tamo, nikad nisam bio do Vlore.
Put do Vlore je bio jako lijep, asfalt odličan, oduševila su me seoca uz put, a i sam Vlore (kroz koji sam samo prošao) je bio dosta drugačiji od gradova na sjeveru Albanije.
U Vlori stajem pored policajaca, koji tečno pričaju Italijanski, sjetio sam se da mi je drugar iz restorana rekao, da od Vlore južno, svi pričaju italijanski, nemaš problema.
Policajci mi kažu da odem do Sarande, skroz na jug Albanije, kažu da je to najljepši put u cijeloj Albaniji. Razmišljam se, onda mi je put u Ohrid dosta kasno, ajde zašto da ne. U svakom slučaju, uvijek mogu prespavati u Sarandi, to su sve turistička mjesta, hotela u izobilju.
Prilikom vožnje uvijek imam slušalice zakačene na 8gb Ipod, namješten na shuffle (nasumice puštanje pjesama). Kao da kakve vještice u tom uređaju žive, uvijek me iznenade, krene neka lagan pjesma kad nailazim na vidik, neki brži rok krene kada su dobre krivine. Neki ljudi ne vole muziku dok voze, meni je jako važna, ljepše je sa njom.
Kartu nikakvu nisam ponio, mislio sam da ću ići do Ohrida, taj put znam više napamet.
Kako sam krenuo put Vlore, htio sam da vidim gdje mogu gore izaći, da se ne vraćem istim putem. Tu sam oko sat vremena izgubio, stajući na svaku moguću benzinsku pumpu, ali NIGDJE nisam mogao da kupim auto kartu, nigdje je nema. Svi mi mogu puteve objasniti, ali ne i gdje se ti putevi spajaju sa Grčkom ili Makedonijom, jednostavno tuda ne idu.
Na izlazu iz Vlore vidim Internet Gaming centar. Koooooči. Super, unutra puno dječurlije koja se rastura na Counter Strike i ostalim igricama. Najstariji je imao 12 godina. Tu sam otišao na Google maps, odštampao par strana, sebi napravio mape, i super idemo.
Glavna sam atrakcija bio toj dječurliji, svi su se fotografisali na motoru, sa kacigom, sa rukavicama
Glavni pomagač prilikom štampanja karti
Dan pred put mi je riknuo foto aparat, imao sam mogućnost fotografisanja samo sa telefonom, a to je bila dusa, jer bih morao da skidam rukavice, vadim telefon iz torbe…. Kasnije sam se popravio, biće više slika.
Nekih 50km na izlazu iz Vlore, dolazim do jedne velike planine, baš je izgledala masivno
Tu počinje strašna vožnja, penjem se uz planinu, nekih 10-12% je nagib, a serpentine na svakih 100 metara, nevjerovatno brzo se ide uz planinu. Za nekih 20min od mora sam u šumi četinara. Brrrrrr, hladno odjednom. Samo penjanje je pojačano izvrsnim Islandskim bendom Sigur Ros koji je počeo da trešti, atmosfera je bila jeeeezivo dobra.
Onda se dolazi do prevoja i puca strašan pogled. Stvarno je put vrijedan ovoga. Spuštam se do Sarande nekih 70km uz jednu strmu planinu, koja direktno ide u more, vide se ostrva u moru, jednostavno fenomenalan pogled.
Srećem par na KTM Adventure, krenuli su iz Njemačke, bili su i u CG, vozimo se zajedno nekih 30km, oni staju u nekom gradiću prije sarande.
Kada se put spusti iz brda vijuga kroz neka naselja na strmoj litici planine, odličan put.
Par puta prelazim preko debelog konopca bačenog na sred ulice, šta je to nemam pojma, dok nisam shvatio da je to vrsta ležećeg policajca. Samo bace debeli mornarski konopac preko puta i eto prepreke.
U Sarandu stižem oko 19:30h, lijepo sve izgleda, mrzno mi bilo da fotografišem, pa staviću koju sliku sa net-a, valjalo bi da vidite.
Tu mi se pojavljuje još jedan problem, već je 19:30, a meni se još vozi…. Gledam mape i odlučujem da idem put Grčke, da stignem do Meteora, pa ću sjutra od Meteora nazad. Nekih 70km od Sarande, sjeverno, dolazim do Grčke granice.
Pred Grčku granicu postoji mjesto koje se zove Mesopotamija, manje selo.
Woow, kako li je to dobilo ime, šta li tu živi….
Grčka, nema problema, ideš malo pravo pa desno i par kilometara je do granice…
Nakon prolaska Albanske granice dolazim do otvorene kapije iza koje je Grčka granica. Prvi put da sa vidio kapiju između granica. Ova se koristi, nije neka napuštena, čudno….
Na punktu su bili dvoje motorista na Harley-ima, došli su iz Holandije na neki reli koje se dešava na jugu Grčke. Jedan od Harley-a je sa prikolicom, moli auto ispred da se pomakne udesno ne bi li on prošao. Kunem vam se, taj Harley sa prikolicom je bio širi od Fiat Chrome, auta koje se moralo pomaknuti. Ko sam ja da sudim, svako uživa u nečemu.
Dosta cool, graničar me zove da preskočim red od oko 10 kola, samo mi gleda pasoš, pušta me preko. Carinik izlijeće i kaže „Moto Guzzi?“, ja neeee, Honda. Simpatično da ovog seljačkog moto grubijana je neko zamijenio za aristokratu kakav je Moto Guzzi. Možda ima tu nešto..
Eto prvi put u Grčku ulazim na atu mome vjernom, htio sam ovdje sa djevojkom ići, ali nismo mogli sada, a vještice u mom Ipod-u kao da to osjećaju, kreće Wish You Were Here od Pink Floyd-a.. a u p**** m*******.
Ovdje bih napomenuo najveću razliku u putevima Grčke i Albanije. Iako Albanija ima odlične, široke puteve, sa kvalitetnim asfaltom i podlogom, putevi su puni pre-oštrih krivina. Idem putem kao do Cetinja, i ispadne mi krivina, kao u nekom gradskom bloku. Zbog toga na par mjesta sam morao da idem sporije, a put izgleda super, uvijek su se negdje krile lakat krivine u koje sam mogao ući 100kmh.
U Grčkoj toga nije bilo, krivine su blaže, ok projektovane, opusti se čovjek i uživa. Nije sada da kritikujem puteve, ali ako bih baš morao, to bih izdvojio.
Dolazim do grada Ioanina oko 22:30. Na mojoj karti Meteori ne izgledaju daleko. Stajem u jednu pekaru i prodavačica mi na njemačkom (!!???) objašnjava gdje da pitam dalje za put. Odmah do je bila vatrogasna stanica, po njima ima jedno 200km do meteora. Odlučujem da dignem bijelu zastavu i dosta je vožnje za danas, odoh da nađem hotel.
Smještaj sam našao u centru grada, sa parkingom, pa se malo i prošetah gradom. Neki policajci su mi na tečnom engleskom objasnili šta ima da se vidi u gradu. Poslije ovog puta samo policajce konsultujem, najbolji izvor informacija. U tome vidim da je na gradskom satu ponoć, aaaa Grčka je GMT+2 vrijeme, tako je bolje da sam ipak stao u Ioanina-i.
Ovaj grad je pored jednog velikog jezera, na kojem je divno ostrvo.
Pored jezera, ostrva, postoji i jedna velika pećina, valjda najveća u Evropi, prostire se i ispod jezera. Moram da krenem, ove stvari ću vidjeti neki sljedeći put, u nekom (drugom) društvu.
R2D2 ovdje je Glibo Glibavi, spreman za dalji put.
Put do Meteora je djelimično autoput, djelimično običan put (national roads). Kako je to tek lijepo drugari moji. Ogromne planine, kotrljajuća brda, apsolutno sam uživao tih 1h45min koliko mi je trebalo da dođem do Meteora.
Ovo izgleda kada Chubby uživa…..
Ne pretjerujem kada kažem da umalo nisam pao kada sam ugledao te Meteore. Krenuo sam put Grčke, eto, hajde da se provozam, a do Meteora, ajde blizu je, valjda bude fino.
To mjesto je tako ekstremno, tako posebno, da ne mogu da vam opišem. Kada sam ovo vidio samo duboko udahnuo i usporio na nekih 20kmh, zamalo sam pao.
Meteori je mjesto gdje su planine, i ime najvećeg manastira. U podnožju se nalaze dva mjesta Kalabaka i Kastraki. U turist info centru dobijam informacije i krećem u obilazak.
Mjesto je tako vanzemaljski da se zavrti u glavi. Sada razumijem zašto Grci imaju tako šarenu mitologiju. Da sam živio u to vrijeme i ovako nešto vidio, i ja bih pomislio da je ovo neka obijesna igra bogova, a ne priroda.
Stijene koje su sasvim oble i imaju pjeskastu teksturu štrče iz jedne doline. Visoke po kilometar, okrugle, izgleda kao da su sa marsa pale tu.
Na vrhu svih se nalazi po neki manastir, odlučio sam da posjetim najveći Veliki Meteoron.
Ova slika je da Đođa ne misli da sam ostao u Tološima….
Manastirski kompleks je velik, ovaj manastir je imao i muzej, duhovni i svetovni. Svetovni je sadržao detaljnu grčku istoriju u oslobodilačkim ratovima, dok je muzej pokazivao istorijat ovog kompleksa manastira od 13 vijeka do sada.
Jedna od najcjenjenijih postavki u kolekciji muzeja je bilo ručno pisano pismo Cara Dušana kojima izražava podršku jednom od manastira na Meteorima.
Ovakvih manastira je bilo još 7-8, ali nisam imao vremena sve da ih posjetim, neki drugi put. Odlučio sam da krenem kući.
R2D2 je teledirigovani METEOR!!!!!!
Nakon kraćeg ručka oko 13:30h, uputio sam se ka Makedoniji. Plan je bio da dođem do Ohrida, spavam i sjutra rano put Podgorice direkt preko Albanije.
Put do Makedonije je bio lijep, ne tako ekstreman i fin kao do Meteora, ali OK. Do Grevane je bilo prelijepo, kada sam se morao uključiti na autoput. Sljedeći put kada budem planski išao do Grčke, prostudiraću puteve, da izbjegnem auto puteve što više mogu.
Blizu granice sa Makedonijom prolazim još jedno mjesto sa čudnim imenom – Metamorfoza.
Šta li tek u ovom gradu ima.
Makedonija, ideš samo pravo i granica je tu, poslije je Bitola, i nekih 130km je Ohrid. Tu probaj pastrmke, super su….
U Makedoniju ulazim oko 18:30, u Ohridu sam oko 20h. Tu se javlja problem kao i prethodnog dana…. meni se još vozi…
Stajem na pumpu, upoznajem se sa nekim lokalnim bajkerima, baš OK momci.
Punim gorivo i krećem, pa koliko budem mogao, spavaću negdje u Albaniji. Drugar koji mi je pokazao da krenem put Vlore, pored restorana, ima i hotel, uvijek se tu mogu zaustaviti.
Negdje oko 1:45h poslije ponoći stižem u Skadar, super sam se osjećao i vozio.
Još jedan wannabe bajker hoće da se slika na R2D2, eeeeeee
Punim gorivo i krećem ka Podgorici, prelazim granicu i hitam kućici miloj.
Space Director me čekao na jednoj pumpi, ali ja blentav nisam vidio njegovu poruku, tako da sam ga promašio.
Nakon svega, dva dana super vožnje, oko 1350 km (malo me zeza sat, otprilike je toliko). Ovu turu bih svakome preporučio, možda bi bilo bolje da se izdjeli u 3 dana uz posjetu Ohridu.
Jug Albanije, Grčka, Meteori, Makedonija, sve je to na nekih tričavih 300-400km od Podgorice. Takvi lijepi predjeli, tako dobre vožnje, stvarno bi trebali malo više da se vozikamo ovuda.
Tokom čitave vožnje sam najviše razmišljao, i zavidio onoj trojici mamlaza koji će ovako da uživaju i putuju 3 mjeseca…. Svaka im čast…
Ima da gađem oklagijom kada mi ponovo predlože vožnju do Budve…
Svijetla Vostoka drugari, prelijepo je….
Praštajte, ja se raspričah, a nisam dovoljno fotografisao, sljedeći put će biti bolje.
Vaš Slowhand
Pozzz
POZDRAV OD MENE
