ANA PETROVIĆ NJEGOŠ IZ NIKŠIĆA IMA NAJSTARIJI BICIKL U CRNOJ GORI
Nikšić – Bicikl marke „durkopp“, proizveden u Austriji 15. januara 1895. godine, Ljubo Petrović, sin vojvode Šaka, prvog predsjednika crnogorske Skupštine, donio je u Nikšić 1900. godine kada se vratio iz Pariza, gdje je u to vrijeme učio diplomatsku školu. Vozili su bicikl Ljubo i njegovi sinovi, po malo i unuci, a onda je završio kao suvenir u ostavi Petrovića.
„Kao dijete sam znala da je bicikl, koji se nalazi u ostavi, najstariji bicikl u Crnoj Gori. Bio je sav u djelovima, ali niko nije ni pomišljao da te djelove baci, jer je to ipak bicikl djeda Ljuba. To je bio drag, vrijedan i neobičan suvenir koji ne može da se popravi. Svi su mislili da nikada više neće biti za upotrebu. Svi, osim mene“, priča Ana Petrović Njegoš, praunuka vojvode Šaka, koju sinovi, ne bez razloga, zovu „princeza“.
Ona i njen suprug Branko Cerović, kojeg u Nikšiću znaju kao „doktora za bicikl“, riješili su da vrijednom suveniru vrate stari sjaj. I uspjeli su u tome.
„Pošto je bicikl farban više puta, jer je svako nanosio boju koju je želio, prvo smo skinuli farbu sa njega i na viljušci se tada pojavila gravura koja biciklu daje posebnu vrijednost. Gravura je nalik onima koje su stavljane na starinskim pištoljima, kuburama. Polako su se počeli pojavljivati serijski brojevi, pa datum na sedlu, koje je ručne izrade. A sedlo je posebna priča. Izgleda glomazno i neudobno, ali nije tako“, sa ponosom priča Ana i pokazuje kako se bicikl mora voziti da ne bi pao sa njega.
Ona ističe da je prava vještina voziti djedov bicikl koji je potpuno drugačiji od onih koji se voze danas.
“Kada njega voziš moraš da sjediš pravo i ako nijesi vješt udarićeš koljenima o upravljač. Ma pravi aristokratski bicikl. Uostalom, Petrovići se nikada nijesu ni savijali, ali ni bili nešto previsoki, osim pojedinaca“, kroz osmijeh priča „princeza“ koja ne krije da je pravi merak provozati djedov bicikl, što ona često i radi.
Iako su u Aninoj porodici svi bili „biciklomani“ ona je zavoljela dvotočkaš, ne zbog gena, već zbog jednog bicikliste.
„Bavila sam se planinarenjem i bila član PSD \'Javorak\'. Krajem 80-ih sa društvom sam išla pješke na relaciji Durmitor – Tjentište. A biciklisti su od Nikšića za Tjentište išli biciklima. Sa nekih 14 godina nijesam smatrala da im je to neki poduhvat. Ipak smo mi došli pješke. Sljedeće godine opet jedno takvo druženje i počeli su putevi da nam se ukrštaju. Upoznali smo se, zavoljeli i on je mene \'uveo\' u biciklizam, ja njega u planinu, i malo po malo spojismo da se ide u planinu biciklima. I to traje više od 20 godina“, kaže Ana koja sa Brankom, potomkom čuvenog Novice Cerovića, ima dva sina – devetogodišnjeg Radula i šestogodišnjeg Đorđa, koji su imena dobili po djedovima.
Dvije tako jake loze nijesu željele da papirom i formalnošću ozvaniče svoju ljubav. A kako reče Ana, bolje je tako, jer djeca sa ponosom ističu da su i Cerovići i Petrovići. Teško je u takvoj porodici biti dominantan i uspjeti da tvoja riječ „bude poslednja“. Ali Ana uz smiješak dodaje da su uvijek „Cerovići dobro služili Petrovićima“, pa nije red prekidati tradiciju.
Njih dvoje su od hobija napravili posao. Spojili lijepo i korisno. Servisiraju bicikla i Ana kaže da, ukoliko volite taj posao i radite ga kako treba, od njega može i da se živi.
„Prošle godine smo napravili ugovor sa svim turističkim organizacijama Crne Gore da bicikla koja imaju mi servisiramo. Imamo i partnerstvo sa austrijsko-crnogorskom organizacijom i sa svim hotelima iz Nikšića“, kaže Ana, koja je sa suprugom osnovala i Biciklistički klub „Perun“, a koji je ime dobio po neostvarenoj Njegoševoj želji da se crnogorski novac baš tako zove.
I njoj i suprugu je drago što su bicikla ponovo u „modi“ i što je državni projekat „pješačenje i biciklizam“ urodio plodom.
„Dobro je što se sada o biciklizmu priča kao o atraktivnom vidu rekreacije, jer će se mnogi zbog mode vratiti prirodi. Nekada su Nikšićani rado vozili bicikla. Onda je krajem 80-ih došla neka nova generacija koja je bicikl svrstala u \'niži stalež\', a dobar automobil je postao stvar prestiža. Tada su samo željezarci vozili bicikl. E, sada je bicikl u trendu i vidim da se polako vade zaboravljeni dvotočkaši iz podruma i da modeli iz 70-ih ponovo dobijaju stari sjaj. Malo farbe, neki novi dio, neki detalj koji je u trendu i bicikl je ponovo u funkciji“, kaže Ana koja ne zna da li je prije prohodala ili naučila da vozi bicikl.
Prema njenim riječima Nikšić je grad sa najviše bicikala u Crnoj Gori. Valjda mu to istorijski i pripada, jer ipak su Starovarošani još prije 110 ljeta imali priliku da vide dvotočkaša uživo.
Planinski biciklizam kao antistres terapija
Crna Gora je, navodi Ana, zemlja planinskog biciklizma, samo da umijemo i da hoćemo to da iskoristimo na pravi način. Iako planinski biciklizam spada u grupu ekstremnih sportova, ipak je on u svijetu trend, a i hotelijeri na Zapadu biciklističke ture po planini nude kao antistres terapiju. Ana smatra da to nije slučajno, jer planinski biciklizam zaista pruža poseban osjećaj, a pristupačan je i rekreativcima i profesionalcima.
Razlika je samo u brzini vožnje i načinu razmišljanja.
„Kada rekreativac vozi bicikl i naiđe na prepreku, dva-tri metra prije nje imaće izrađenu sliku kako obići prepreku – staće, zaustaviti bicikl i obići je. Za razliku od njega, profesionalac kada naiđe na prepreku ne vidi sebe kako je zaobilazi već kako je preskočio i gdje je završio sa doskokom. Znači iste staze se koriste – samo rekreativci voze pet kilometara na sat, a profesionalci 50 i razmišljaju o preprekama na drugačiji način“, objašnjava Ana.
Od sinova očekuje olimpijsko zlato
Ana je desetak dana prije porođaja sa obojicom sinova vozila bicik i penjala se na Vojnik. Đorđije je sa 19 mjeseci na maminim leđima stigao ispod Bobotovog kuka, jer im kiša nije dala da tada osvoje naiviši vrh Crne Gore. Radule se sa tri i po godine sam popeo na Vojnik. Obojica voze bicikl i to veoma uspješno, zato Ana očekuje, od njih dvojice, makar jedno olimpjisko zlato. U bilo kom sportu, jer sport im je i „genetsko nasljeđe“.
„Otac im je bio državni šampion u atletici, 110 metara sa preponama i trčanje na 100 metara, a njegov rekord je stajao 17 godina. Moj brat Danilo, koji je poginuo 2005. godine prilikom pokušaja da osvoji alpski vrh Maternhorn, bio je vrhunski planinar. Ja se bavim i biciklizmom i planinarenjem. Zato od njih dvojice očekujem makar jedno olimpijsko zlato“, „skromna“ je Ana, ističući da joj je planina duhovna potreba od koje zavisi i bez koje ne može.
izvor: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;
Da napomenem da sam ja lično imao čast da vozim ovo biciklo (doduše dvadesetak metara) i da je poseban osjećaj sjesti za upravljačem ovakve naprave
