Vladika, Mirsad i ja... poranio bješe i Poka te nam se i on pridruži. Dakle, Yamaha, Kle, Transalp i moja hayabusa kreneše putevima slobode.
Lukoil pumpa kod Delte, jutarnja kafa, auto karta... i pokret.
Podgorica, Danilovgrad, na novi kružni tok lijevo. Idemo prema Čevu. Put usak, prilično oštećen, krivudav, zarastao i nepregledan. Grab, jasen, hrast, krš...Markovina, Velestovo. Uvijek kad idem starim putevima Crne Gore, tim krševitim i gordim predjelima, uvijek mi odzvanja tekst koji sam toliko puta čitao, tekst koji je katalog emocija, katalog istorije koja je šamarala ovu vjetrometinu. "Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđenja. Izrešetana je kuršumima i gromovima. U njoj su izbuljene staze mira i spokojstva. Crna Gora nije nikada molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikada nije shvatila zbog čega je ta ljubav - grijeh. To je zemlja najvećih krajnosti ... država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skuta i zbog toga čupala raspuštene kose. Njene su planine ljute i vesele, tužne i raspjevane.Ona je vječito otvoreni prozor slobode koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose..." Crnogorska istorija zaista potpiruje strast za istraživanjem.
Stigosmo na Čevo. Parkirasmo u debeli lad, pored kuće od koje je počeo prvi otpor okupatoriima u drugom svetskom ratu. Bješe i tragova rata.
Čevo je pored Cetinja bilo najznačajnije administrativno sjedište u Katunskoj nahiji. Zbog uloge pograničnog plemena i stalnih borbi s Turcima, steklo je veliki ugled u Crnoj Gori, o čemu svjedoče Njegoševi stihovi iz Gorskog vijenca „Čevo ravno, gnijezdo junačko“. Porijeklom sa Čeva bila je i crnogorska kraljica Milena Petrović, ćerka vojvode Petra Vukotića i tetka serdara Janka Vukotića. Milena je bila i poslednji gospodar crnogorske kraljevine poslije Nikoline smrti u emigraciji. Sa Čeva je porijeklom i Dušan Vukotić, reditelj i karikaturista, jedini dobitnik Oskara sa ovih prostora.
Nastavismo prema Resni, dalje da osvajamo Katunsku nahiju. Tu su Bjelice, tu je Lješev stup i Prediš, mjesta u kojima je i dio mojih korijena.
Da napomenem Katunska nahija je obuhvatala više od jedne polovine Stare Crne Gore, uz naravno Riječku, Lješansku i Crmničku nahiju.
Jedan francuz, sekretar knjaza Danila govorio je da Crna Gora posmatrana sa Lovćena liči na neko uzburkano okamenjeno more…
Raskrsnica, kud ćemo dje ćemo. Ajmo put Njeguša, Kotora, pa đe nas put povede. Predjeli za razglednicu, da me ne bi sramota od saputnika,
šćah stajat na svakih 100 metara da fotografišem.
Nezaobilazno zaustavljanje Kod Pera na Bukovicu, kod Branka ili kod baba Zorke, kako ko voli da zove najstariju Crnogorsku kafanu u kojoj četiri
generacije Miloševića dočekuju putnike namjernike. Minimalizam, domaća atmosfera, domaća rakija i domaći razgovor. Možda proizvodi koje
možemo da ponudimo zapadu.
Pakovanje, jakne, rukavice, kaciga. Nastavljamo prema Njegušima. Koliko god puta da sam prošao ovim krajem, nikad mi ga nije bilo dosta.
Miriše na ljepotu, miriše tradiciju.
A onda, kako je rekao lord Bajron „Najljepši susret kopna i mora“ ili Šantić „Nevjesto Jadrana... nikada se tebe nagledao ne bi“.
Spuštamo sa polako serpentinama. Na svakoj, ista ljepota iz drugog ugla. Svaka serpentina je priča za sebe. Kad pogledate dolje: vrletne stijene,
oštre okuke, golo kamenje, rijetke šume, plavo nebo i plavo more Bokokotorskog zaliva.
Ovaj put, djelo je vizionara, arhitekte i filozofa Josipa Slade, dalmatinskog neimara koji je svojom genijalnošću i ambicijom oplemenio ove prostore.
Svima poznata je i romantična storija po kojoj je, potajno opčinjen ljepotom gore pomenute kneginje Milene, čuveni Trogiranin svih 25 serpentina izvezao
u negostoljubivom kršu u obliku slova M. Put uklesan u stijenama predstsavljao je najteže građeni objekat na teritoriji Crne Gore. Podzide i lukobrane koji
i danas odolijevaju zbu vremena gradila su tri bataljona crnogorske vojske. Iako je austrijska komisija smatrala da je projekat mogao biti jednostavniji i jeftiniji, te zbog toga i dobio otkaz, njegov trag u Crnoj Gori je neizbrisiv. Njegova djela su dvorac Topolica u Baru, Zetski dom na Cetinju, put Cetinje - Rijekia Crnojevića, urbanistički plan Nikšića i drugi infrastrukturni objekti Crne Gore.
Stižemo do Trojice, poznatog manastira i tvrđave. Nemamo vremena za Kotor pa nastavljamo dalje prema Budvi i Bečićima. U Bečiće, kod hotela Mediteran, ostavljamo Poku da se banja sa bankarima.
A mi, obični smrtnici nebankari, nastavljamo dalje da se patimo.
... patnjama nikad kraja.
Doživjeh još jedno oslobođenje, ratove, brda... doline... i shvatih zašto je 500 crnogoraca pošlo u Mandžuriju da brani Rusiju od Japana. Majka Rusija!
Okupasmo se, osunčasmo se, uživasmo u zalasku sunca, „vrelim“ predjelima Sibira... popismo po sok kod Vladike na stan i zapalismo preko Petrovačkih
strana nazad za Podgoricu.
Momci hvala vam na jednom odličnom danu!
ponodiste li djevojci kakvu zastitu da ne gori na sunce malo lada da joj napravite... 
.... Lijepa voznja 
