Re: Tour to Marocco 2010
Posted: 15 Dec 2010 16:51
panuo si, i šta sad ... valljda ima dalje, ili odustaješ od vožnje motocikla 
Restoran je dosta pristojan ali i malo skup. Hrana je dobra ali imamo mali problem sa Emilijom,
nece da jede ribu i jedva nekako organizovasmo neku sniclu i malo pomfrita.
Marokanska amfibija
E ima jos nesto. Kad smo usli u Oualidiu Dzehad je potrazio neku radionicu ne bi li napravio alternator, zamijenio regler ili u najgorem slucaju pripunio akumulator.
On i Bosko su nam se malo kasnije pridruzili u restoranu mnogo srecni.
Nasli su, kazu, majstora koji sve zna i koji ce im popraviti motor dok mi zavrsimo sa ruckom.
Opa …. mislim se, bas smo imali srecu.
Posle rucka smo se, na glavnoj cesti razdvojili, oni desno prema majstoru, mi lijevo i na izlasku iz grada stajemo da ih sacekamo. Mrak lagano pocinje da se spusta a njih nema pa nema.
Ubijanje dosade cekajuci Godoa
Eeeeeee ..... gdje se ovaj sakrio, nikad ga nece nac
Poslije nekh sat i vise vremena dolaze
i .....majstor im nije napravio nista. Cekali su da se makar baterija malo napuni jer ju je “majstor” istrosio probajuci da upali. Na kraju su na jedvite jade nekako upalili i ….. kad su trebali da krenu Dzehad je zaboravio da podigne stopu sa strane i motor se ponovo gasi.
Posle nekog vremena su uspjeli da ga ponovo upale na guranje ( ispravnije bi bilo “na slepanje”) i to ovako:
Dzehad se lijevom rukom drzi za Boskovu desnu ruku a Bosko se svojom desnom nogom “ kaci” za Dzehadovu lijevu nogi i tako hvataju zalet i kad postignu dovoljnu brzinu Dzehad se otkaci, salta u drugu i ….. dalje vec znate. Tako par puta pa dok ne upali.
Mrak vec uveliko pada i na ulasku u El Jadidu stajemo na benzinskoj pumpi da sipamo goriva. Dzehad ne gasi motor nego sipa gorivo tako ali mu se motor gasi pri polasku, pogadjate …. nije podigao stopu. Ista tehnika i motor odmah pali.
U El Jadidi gubimo dosta vremena zato sto pratimo saobracajni znak koji nas vodi prema Casablanci ali, negdje pri samom izlasku put se odjednom prekida zbog radova na putu ….. Vracamo se nazad i prolazim kroz grad koji skoro da nema nigdje putokaza. Ali posto se po pitanju moze i do Beograda nekako se snalazimo i dolazimo na pravi put.
Dzehad citavo vrijeme vozi bez svijetala, drzimo ga nekako u sendvicu, jedino kad primijeti policiju pali poziciju i …… ide nekako
Na izlasku iz El Jadide se, oko 23.00 sata, prikljucujemo na autoput i na naplatnoj rampi pravimo plan po kome ja idem prvi, Suzana druga, Dzehad bez svijetla treci, onda Nevenka koja ima najjace svijetlo da bi mu obasjala put, zatim Detlef i na kraju kolone Bosko. Na naplatnoj rampi nam prilazi neki vozac Harleya i kaze da ce i on, posto je sam voziti sa nama.
Krecem lagano i, koliko mogu, gledam da li su i oni zamnom. Po mome ide sve po planu i lagano vozimo oko 90-100 km/h prema Casablanci. Na 2-3 mjesta primjecujem da pjesaci prelaze autoput kao kakav sokak a jedan me je bas uplasio jer sam ga prekasno vidio ( idiot, presao do moje trake i ceka da mi prodjemo pa da on pretrci ). Kad je saobracaj na autoputu postao malo redji ( jer su nas skoro svi pretekli ) ja primjecujem da je iza mene i Suzane svijetlo od samo jednog motora, usporavam ne bi li me sustigli mada mi se cini da nisam prebrzo vozio i mene prestize i pozdravlja nas Harley freind a od mog karavana ni traga ni glasa. Stajem na neko prosirenje i ne znam sta da radim. Na telefon mi ne odgovara niko i ja odlucujem da vozim do sledece naplatne rampe. Tu cekam citavu vjecnost. Kroz glavu mi se mota pomisao da onaj pjesak nije vidio Dzehada pa ga je ovaj udario pa onda …. Pa tako….pa posle ….. Uh ne daj Boze nikome…..ali posle nekih, skoro, sat vremena konacno stizu.
Kad sam vidio da su svi na broju bilo mi je lakse.
Sta se desilo ?
Pogadjate…
Pa Dzehad nije, zaboga miloga, podigao stopu ……i, valjda zato sto je pozicionim svijetlom kroz El Jadidu potpuno ispraznio akumulator, nije ni mogao da upali.
Uglavnom mu posle toga vise nismo ni dali da spusta stopu.
Casablanku smo, na Emilijinu srecu, zaobisli u velikom luku i negdje oko 2,30 stigli u Rabat.
E taj put, od Casablanke do Rabata, mislim da je dionica gdje smo se ja i Emilija ispricali jedno sa drugim vise nego na citavom putovanju. Mene je bilo strah da ona ne zaspe na motoru a nju da ja ne zaspem. Pjevali smo, svadjali se jedno sa drugim, ogovarali majku, zalili sto i Rajko nije sa nama .....
Posto je vec bilo kasno za hotel odlucujemo da spavamo kod Boska i …. kao sardine, ko je gdje ugrabio mjesto lijegamo. Na kraju, predjenih 530km a Dzehad preko 200 km po mraku bez svijetala. E kako bi ga u Njemacku poveli na ispitivanje kod psihijatra mili brate. Ne smijem ni da mislim o tome kad bi ga otpustili iz ludnice a vozacku ( koju i inace nema za motor) ne bi nikad vise vidio
