DAN 55

Jutros je prvi zadatak odlazak na carimnu i sredjivanje papira. Bane se raspitao kao i sta i dolazimo na carinu kod jednog super ljubaznog sluzbenika.
Potpuno neverovatno ali uspevamod a sredimo papire za manje od sat. Na nase pitanje zar vec mozemo da preuzmemo papire, oni kazu: Naravno ? Mislimo da smo postavili rekord u brzinu transporta i preuzimanja motora. Odlazimo u skladiste Korean Air Cargo-a da preuzmemo motore. E sad, imamo tri ogromne drvene kutije koje moramo da rasklopimo i sklopimo motore. Jedno pola sata smo pokusavali da ih ubedimo da nam dozvole da to uradimo u magacinu i nakon malo ubedjivanja smo uspeli. U narednih 3 sata sklapamo motore i onda krece nasa prva voznja po kalifornijskim autoputevima. Nismo rpesli ni kilometar, mene je jedna baka udarilai dzipom u levi kofer ? Vatreno krstenje. Stete nema, pa nastavljamo ka Banetovoj kuci, koja je udaljena jedno pola sata voznje, kad nema guzve. Sada je guzva ogromna pa ce potrajati. Doalzimo kdo Baneta kuci, parkiramo motore i pocinje rad na njima. Uvece odlazimo na klopu pa opet na spavanje, jer smo bas umorni.


DAN 56

Inace Bane (motoholic sa BJB foruma) i njegova devojka Kristin su nas ugostili kao najrodjenije.
Likovi su fenomenalni i zaista su se trudili da nam vreme u Los Anegelsu lepo prodje. Bane nam je mnogo pomogao oko sredjivanja motora, pronalazenja delova, a uz to je odlican mehanicar pa ce najvise zahvaljujuci njemu, motori krenuti dalje potpuno spremni ? Danas je ponovo dan za servise, a uvece za Hollywood ? Inace LA je toliko veliki da sve mora dobro da se isplanira, kako covek ne bi upadao u guzve, a i vecina radnji je daleko, pa se za deo moramo voziti preko sat vremena. U toku dana, Bane nas je poveo do jedne radnje koja prodaje motore i rezervne delove. To niej radnja, to je ogromni hangar u kojem imate apsolutno sve. U roku od 2 minuta smos epogubili kao mala deca, toliko je dobro ?Do popodneva smo radili na motorima, a onda u Holivud. Pvo klopa, neki meksicki restoran sa piletinom. Klopa je neverovatna, ali nije ni cudo sto su svi debeli. Prema nasim procenama, ovako laicki, vise od 60 posto ljudi je gojazno. A devojke… Nase su za 100 klasa ispred ovih po lepoti. Ziveo Balkan! A Holivud nas nije odusevio. Glavna ulica je prepuna turista, a izgleda kao neko prosecno predgradje nekog omanjeg grada. Poprilicno je prljavo ali kazu da je to Holivud. Mi smo iskoristili priliku da ga vidimo i daobidjemo jednu psoebnu zvezdu: zvezdu Caka Norisa ? Inace, Bane nam rece, da osim u vreme promocija filmova, filmske zvezde i ne dolaze u Holivud. Cak ni vecina studija vise nije tu. Postao je uglavnom turisticka atrakcija. Mi se sa recju atrakcija bas i ne slazemo, vidjali smo i mnogo lepsa i interesantnija mesta.


DAN 57, DAN 58

Danas nam je dan za obilazak grada. Jos uvek cekamo neke delove za Afriku, a s obzirom da oni stizu tek sutra, imamo sasvim dovoljno vremena da nesto i vidimo.
Proleteli smo kreoz veci deo sveta, ap smo bas ovde ugrabili da razgledamo. Bane nas je prvo poveo do Srpske pravoslavne crkve u Los Angelesu. Crkva izgleda fenomenalno, a ljudi su bili ljubazni da nam je otkljucaju, pokazu i nadju malo vremena da sa nama poragovaraju. Nakon ovoga smo Baneta nagovorili da nas vodi u nas Diznilend – veliku prodavnicu motora i ATV-ova. Tu covek prosto ne zna na koju ce stranu pre A onda sledi obilazak najposecenijih mesta u ovom delu sveta – znaka Holivuda i Rodeo Drive-a. Ne znam zasto ali sve to na nas niej ostavilo neki poseban utisak, pogotovo ne Rodeo Drive. Gomila fency butika i to je to. Al kad smo vec dosli, zasto da ne Nismo imali dorucak kod Tiffanija ali nema veze, mozda neki drugi put. Naravno, obisli smo i nezaobilazni Beverly Hills. Taj deo grada izgleda bas dobro. Naravno, tu zivi samo onaj koji to sebi moze da priusti. Nismo smeli ni da pitamo koliko kosta manja kuca Na kraju smo uspeli da obidjemo Santa Moniku. Taj gradic nam se bas dopao, za razliku od svega ostalog. Nekako je opusten, ljudi izgledaju potpuno drugacije nego u ostalim delovima LA. Uglavnom, ceka nas zamena delova na Africi i sutra krecemo dalje. Plan je bio da i Kristina ide sa nama, ali se ne oseca dobro tako de ce nam Bane praviti srustvo.


DAN 59

Budjenje i iznenadjenje. Kristina ipak ide sa nama, na sveopste odusevljenje.
Nije mogla da izdrzi Bane je odlucio da nas povede Putem br 1, koji vodi obalom Pacifika i koji je mnogo interesantniji od autoputa br 5. Danas se krecemo ka San Franciscu, gde nas ocekuju Ninovi drugari. Put je odlican, vodi kroz neke neverovatne predele, a sa tako puno krivina da prosto covek nema vremena da razmislja cak ni o onoj prethodnoj. Na trenutak zastajemo na plazi na kojoj se izelzavaju morski lavovi. Nije njima uopste lose Nastavljamo dalje i sa bANetom i Kristinoms e vozimo do Monterey-a. Tu stajemo da rucamo i onda sledi rastanak. Kristina je bila bas tuzna. Pozdravljamo se sa nasim supe domacinima i idemo dalje. Do San Francisca nema jos puno kilometara. Negde predvece stizemo u SF, a Igor, Ninov druga nas sacekuje blizu svoje kuce. A tamo, prava dobrodoslica tj odbor za docek Uz Igora, tu je i nejgova supruga Dusica i priajtelji Sasa i Mico. Za njihovo gostoprimstvo nemamo dovoljno lepih reci! Posedeli smo kod njih nekoliko sati, dogovorili se sta cemo sutra i pravac hotel da se odmorimo. Ja se nisam osecao bas najbolje jer smo se danas smrzli dok smo vozili pa je dusica donela neke raznorazne preparate na biljnoj bazi kako bi me izlecila sto pre HVALA! Iako smo mi mislili da cemo ostati kod njih, oni su nam, bez naseg znanja, platili hotel! Osecali smo se malo neprijatno ali se videlo da su to uradili bas od srca i na tome smo im veoma zahvalni. Sutra nas vode da obidjemo grad, a prekosutra krecemo dalje.


DAN 60

Negde oko 08 Igor je dosao po nas u hotel i poveo nas do kuce na dorucak. A tamo nas je cekala domaca gibanica, koju je on to jutro spremio!
Svaka cast Igore, odavno bolju nismo jeli Tu smo malo popricali i onda oko 10h krecemo do grada. Malo smo cekali da se magla razidje, kako bi sto vise videli. Prvo nas je poveo na Treasure Island – mesto sa kojeg se pruza lep pogled na ceo San Francisco, a koje je tek nedavno otvoreno za gradjane jer se na njemu nalazi vojna baza. |Mesto je lepo, mad aje malo hladno jer je pored okeana. Ispostavice se da je ceo dan bilo porpilicno hladno iako to nismo ocekivali. Ipak je ovo Kalifornija, zar ne Dalje nas je put vodio do nezaobilaznog Golden Gate-a i vidikovaca koji se nalaze iznad njega. Turista je mnogo, svi zele da slikaju to gradjevinsko cudo i da sa sobom ponesu utiske koji bi naterali i druge da dodju i vide cuvenu Zlatnu kapiju. U daljini, u samom zalivu, vidi se i cuveni Alkatraz, opasan morem. Iako ne deluje daleko od obale, hladna voda i veliki broj ajkula su bile garancija da zatvorenik odalte ne moze pobeci. Dalje na sever idemo do jednog malog zalivskog mesta (kojem se imena ne secam). Izgleda bas fino. Malo smo prosetali, polili kafu i slikali se sa policajcima koji voze motore, a koji su u tom trenutno pratili koelgu u penziju i krenuli su u pocasnu voznju motorima po gradu.. Bili su ljubazni i dozvolili su nam da se slikamo na motorima. Nakon toga sledi odlazak u grad, obilazak cuvenih strmih ulica kojima se krece Cable car U tom trenutku nas zove Sasa i kaze da nas ceka u nekom restoranu. Naravno, po dogovoru, tamo nas cekaju on i Mico. Klopa, pa opet razgledanje grada. Za razliku od LA, San Francisco izlgeda kao lep i miran gradic koji sa svojom populacijom od 700,000 ljudi deluje mnogo prijatnije i normalnije od mnogih drugih gradova. Vece zavrsavamo kdo Sase kuci, gde upoznajemo njegovu porodicu i prijatelje koji su dosli iz Podgorice. Slikanje za rastanak i pravac u hotel jer nas ujutru ceka put ka Vankuveru.


DAN 61, DAN 62, DAN 63

Naredna dva dana proveli smo u voznji ka Vankuveru. Taj put nije predugacak ali smo odlucili da bar jedan dan ne koristimo autoput (Highway No5) vec da krenemo i idemo obalom Pacifika.
Put je odlican ali je u dve trake i ogranicenja su uglavnom 60 milja. Ali su zato predeli nestvarni. Prvog dana smo vozili obalom i povremeno izlazili na vrhove okolnih planina, kuda nas je put vodio. Cims e vozis pored Pacifika, temperatura je padala na 12 stepeni ali kako se prodje iza planina ona poraste na preko 20. Tu smo se i slikali na izgubljenoj obali. To je jedan deo Pacifika na kojem nema ljudi. Kako izgleda videcete na slikama Nakone jedno 2-3 sata napustamo taj put i krecemo preko planina ka gla vnom putu, koji preko Portlanda vodi do Seattle-a i Vankuvera. Sume su im ogromne, stabla neverovatno velika, a mi smo iskoristili priliku da se slikamo pored stabla kroz koje je napravljen tunel kroz koji moguy da prodju i najveca kola. Neposredno nakon toga smo pronasli kamp i tu prespavali. Sledeceg dana nastavljamo dalje, ovog puta autoputem prema Vankuveru. Za divno cudo, put nije dosadan iako je autoput. Predeli su lepi, guzve ima ali smo nekako uspeli da se probijemo tj da je zaobidjemo. Inace kultura u saobracaju je vredna pomena. Svi se sklanjaju motorima, znaci se postuju maksimalno. Na stop se staje OBAVEZNO i na najpreglednijoj raskrsnici, bez obzira ima li nekoga ili ne. Ukoliko na autoputu vozite sporo niko vam nece svirati vec ce strpljivo cekati da se sklonite. A tek kazne za bacanje smeca. Krecu se izmedju 2000 i 6000 USD, kao i kazne za vezivanje pojasa. Svi znaci na putu su opisni. U jednoj recenici vam napisu sta treba da uradite ili ne uradite. Jedan od najinteresantnijih je definitivno bilo: “Litter and it will hurt” Jos jednu noc provodimo u kampu, jedno 150 milja od Seattle-a. Ujutru plazak i nadamos e konacno dolazak kod Branka u Vankuver. Nakon voznje ceo dan i prolaska kroz neke neverovante guzve stizemo na Kanadsku granicu. Tu dajemo pasose, vozacke i saobracajne. Covek nam vraca pasose i pita za ostala dokumenta: “A sta je ovo”. Na nas odgovor saobracajne i vozace, samo se nasmejao i vratio nam ih bez gledanja Neposredno psole granice nas ceka Branko i vodi nas do Vankuvera. Navikli na Los Angeles, mislimo da cemo sea iz centra voziti dugo do Brankovog stana ali na nase iznenadjenje, ovo nije veliki grad, a Branko zivi u centru Branko i njegova porodica nas docekuju, kao i svi ostali, domacinski. Osecamo se kao kod kuce, vrlo su prijatni i fini ljudi. E sad, ja cu verovatno iz Vankuvera nazad za CG ali o tome vise u sledecem izvestaju, kad bduemo imali vise detalja. Ovaj put se oduzio, najvise zbog naseg loseg planiranja, a to ima i svoje posledice

DAN 64

Vatromet i gej parada

U Vankuveru nas je dočekao Branko sa porodicom. Smjestili smo se kod njega i trebalo bi da riješimo par sitnih stvari na motorima, kako bi bili spremni za put dalje. Inače, Branko sa porodicom živi u prelijepom dijelu grada. Ovaj dio Kanade izgleda super, sve izgleda uređeno, baš onako kako treba. Prvu noć smo proveli u priči sa njim, a već sjutra idemo u sređivanje motora. Ujutru je prvi na redu bio Ninov amortizer, koji nam je sredio jedan naš sunarodnik koji ovdje ima servis. Upotrijebio je neki stari amortizer i za tili čas sve je bilo kako treba.
Izdržaće do Njujorka, gdje Nina čeka novi amortizer. Ostatak dana smo proveli razgledajući grad. Baš se tog dana poklopilo da se u Vankuveru takmiče 3 države u izradi vatrometa. Mi smo prisustvovali pobjedničkom.
Već sljedećeg jutra smo krenuli u mali obilazak grada i oko 12 sati smo pošli da vidimo čuvenu Gej paradu koja se svake godine održava u Vankuveru. Za nas je sve to bilo malo neobično, moramo priznati, ali definitivno poučno iskustvo. Nakon toga smo otišli kod Nikole, momka koji radi kao serviser u Trijufu. Mijenjali smo ulje na motorima i sređivali sve što se moglo srediti. Nikola je fantastičan serviser, sa apsoultno svim potrebnim alatom. Tu smo upoznali i njegovu buduću suprugu, a kazali su nam da dolaze u oktobru u Crnu Goru.

Servis je potrajao skoro cijeli dan i negdje oko 20 sati smo svi zajedno pošli na večeru a naši fenomenalni domaćini su iskoristili priliku iz uz tortu i svijeću Ninu čestitaju rođendan!
U Vankuveru nam je bilo super, ali ujutro idemo dalje. S obzirom na to da smo poprilično loše planirali jedan dio puta i da smo dosta dana izgubili u nekim djelovima svijeta, ja ću morati da lagano napustim ovaj karavan, jer moram na poslu da budem do 15. avgusta. Kako bi što bolje iskoristio preostalo vrijeme, dogovorili smo se da Branko sa nama vozi do grada koji se zove Vajthors, a koji je na putu za Enkoridž. Odatle Nino i Blažo nastavljaju dalje, a ja preko Vankuvera i Frankfurta (uz posjećivanje omiljene baze naših motorista) idem za Crnu Goru. Nije da sam srećan zbog toga, ali drugog rješenja nema. U svakom slučaju, uživajte uz slike i vidimo se uskoro.

izvor: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;

Zeljko

danas idemo idemo ka rashmor planini.
Tamo je neki veliki skup motorista tako da smo ujutro tamo.
Onda gazimo ka cikagu. ne znam koliko ce nam trebati ali ce oni zxnati kada s epriblizavamo po trackingu.
Ajde nam posalji njihov broj ili adresu cisto da znamo dje idemo i da se naja vimo ljudima

DAN 65

Posto smo sinoc proslavili Ninov rodjendan, polako se primice i vrijeme ponovne voznje.
Moram priznati da smo po m alo ovo iscekivali jer proteklih 20 dana samo prebacujemo motre, sredjujemo papirologiju, popravljamo motore i jedemo  Malo se zezam za ovo jedemo ali je cinjenica da smo se zadnjih 20 dana poprilicno ulijenili. Mada sa druge strane upoznali mnogo finih ljudi koji su nas prihvatili i isto toliko stekli novih prijatelja. A sve je pocelo sa prebacivanjem motora iz magadana za vladivostok, pa onda prebacivanje za juznu koreju, pa onda prebacivanje za LA.
Kako je jutro svanulo razvalacimo se po kuci, pokusavajuci da se spsakujemo i da krenemo, jer mamo dosta da vozimo. Naravno Jelena nas docekuje ujutro sa przenicama  Ona ko da je znala sto volimo, mada je moguce i da je slusala mene kako se zezam dan prije. A sada kad razmisljam mislimd a je i jutro prije toga citala misli kada nas je sacekala sa palacinkama. Onako poprilicno sanjivi i da kazem neako kenjkavi (razmazeni) razvlacimo se po kuci, setamo u pidzami, zezamo sa Milicom i Markom (klincima od Jelene i Branka nasihg domacina). Dorucak, i lagano paokovanje. Oko 10 casova spustamo se u garazu i pakujemo motorfe. Jelena nas isparaca i krecemo. Moram priznati da mi se odmah prispalo, a cini mi se i ostalima. Rekao bi covijek da smo se poporilicno razmazili. Ali ne moze se iz ove koze  tako da lagano gazimo prema Princ Georgu. Jeste tako se zove mjesto, poprilicno blesavo  ali tako su ga nazvali. Pu je odlicna, priroda prelijpa. Mislim nismo ni ocekivali da cemo nesto drugo ni zateci u Kanadi. Kada smo krenuli, poslije pola sata nam se pridruzio Nebojsa (Brankov drug) koji nas je pratio do Vistlera (poznati SKI centar na 100 km od Vnakuvera). Kada smo dosli tamo, opet smo se po malo osjecali kao bijednici. Pa dobro nije bas kao bijednici, ali jesmo ko mala djeca kada dodju u prodavnicu slatkisa. Na sve strane planinari, biciklisti, sve zicare skoro rade, uglavnom skijaski centar radi kao da je sredina skijaske sezone. Prosetali smo krug, popili pice, malo se ispriucali sa Nebojsom i natsavili. Svako na svoju stranu. Nebojsa se odvoji od nas, kaze mora da se osoli u okeanu  a mi na drugu stranu, put Aljaske. Dogovor je da se podje do Aljaske, grad Hyder . Tamo da dodjemo zajdno sva trojica i onda se rastavljamo. Poprilicno ruzan osjecaj ali sta cemo.
Vozili smo cijeli dan, i poprilicno kasno u noci stizemo do kampa koji nam je Jelena rezervisala. Postavljamo satore, Brenko njegov extra mali sator, koji po uputsvu kaze da je za troje a on jedva staje dijagonalno, i mi naravno nas proslavljeni. Spavanje i ssjutra nastavljamo.
Uglavnom fina voznja, malo je dugo trajalka ali je dobra za razgibavanje jer ima jos dosta nda se vozi.


DAN 66

Budjenje i nastavljamo. Jutro obećava da cć dan biti prelijep. Jos uvijek nas nije uhvatio hladni talas sto nas i malo cudi jer ipak idemo na sjever.
Polako smo dorukovali, nasuli benzin i krenuli dalje. Ostalo nam je nekih 700 km da dodjemo do granice sa Aljaskom, sto ne bi trebao da bude problem. Predjeli postaju sve interensantniji Prethodni dan smo primjetili da je priroda poprilicno slicna sa Sibirskom. Uglavnom neke visoravni i suma oko puta. Jedina razlika je sto je put asfaltiuran  Cak nema ni neke prevelike guzve tako da mozemo lagano da vozimo bez nekih prevelikih natezanja. Mada putem nismo sreli skoro ni jedna policijska kola, Branko nam savjetujemo da ne preticemo na punoj liniji jer nije policija ta koja Vas vidi i kaznjava, nego gradjani prijavljuju (kaze da se njemu desilo) i onda vas policija presretne. Tako da smo kada smo saznali za to malo usporili barem sto se tice preticanja. Lagano napredujemo, imamo fini ritam i vec po malo ulazimo medju planine. Vide se i prvi gleceri.Priroda postaje mnogo interensantnija tako da slijedi slikanje, zaustavljanje i sl. Naravno povecava se i mogucnost pojavljivanja divljih zivotinja. I onako kada smo bili svi u tom fazonu da je moguce da cemo negdje u sumi vidjeti medvjeda ili losa, odjednom na putu tri medvjeda !!! Tj dva mala na putu i naravno majka u sumi. Pokusali smo da stanemo da slikamo, medjutim izgleda su se oini vise puplasili od nas nego mi od nbjih, i pobjefli su u sumu. Poslije toga nije bilo nista interensantno, osim neke zivotnje koja je licila na kojota, tj bio je kojot 
Pa onda gleceri koji su tako lijepi i kojih ima poprilicno mnogo. Stajanje, slikanje, i konacno poslije nekih 700 km dolazimo do gradica koji se zove Stewart. Nasli smo kamp i prvo sto smo uocili je bio znak da se cuvamo medvjeda  I to onako poprilicno veliki malo nas je uplasio ali su nas u kampu ubijedili da medvjeda nije bilo vec godinam u kampu tako da mozemo mirno da spavamo. Branko i ja polazimo do grada da vidimo radi li sto ne bi li kupili nesto hrane i pripremili da pojedemo, jer smo imali pakleni plan da naslozimo vatru. Medjutim grad izgleda kako Twin Piks  Nigdje nista ne radi, cak nemo ni signa za telefon. Sto se tice interenta kazu da ima u glavnoj ulici ali …Nema vceze, postavljanje staora i spremanje za sjutrasnji dan.
Sjutra idemo do Hydera, da bi sa Vladom dosli na Aljasku i onda se vracamo nazad. Jedan mali dio pu8ta idemo zajedno i onda se raqstavljamo. Ni malo prijatna situacija jer ako smo sto mislili i ako smo se kako ponasali to je bilo da treba zajedno da zavrsimo ovaj put. I sve se cinilo da se to i ostvari, medjutim planiranje (nismo bas najbolje izracunali vrijeme), nerazumijavanje (ljudi) i ostale sitnice su dovele do ove situacije.
Medjutim sta mozemo, ostaje plan da se vidimo negdje u Evropi i da zajedno zavrsimo zadnji dio puta.


DAN 67

Krenuli smo. Dan kao I svaki drugi…Jutro je sunčano, spremamo šatore, pakujemo stvari i sređujemo motore.
Ipak, danas je malo drugačije, rastajemo se! Kako smo se probudili malo ranije, ostavili smo Branka u kampu i zaputili se ka Aljasci.
Sinoć smo stigli u gradić koji je na samoj granici između Kanade i Aljaske, a planirali smo da se jutros prebacimo na Aljasku, da slikamo malo i da krenemo nazad prema Ankoridžu. Sve smo to isplanirali da bi Vlado došao do maker još jedne tačke - a to je da vidi Aljasku.
Pomalo pospani, krenuli smo da vozimo, međutim, nakon 5 minuta smo već stigli na granicu Sa američke strane nema policajaca, a sa kanadske stoji samo ejdna policajka. Prosli smo, slikali se ispod table Aljaska I znaka Hajder, odlučili da se malo provozamo, slikali se ispod znaka Aljaska, i Hyder (gradić) i odlučili da se malo provozamo kroz gradić da vidimo kako izgleda. Međutim natpis koji stoji na ulazu u grad “most Friendly ghost town – najljubazniji grad duhova” je bio potpuno opravdan. Kuće napuštene (a ima ih da se na prste mogu izbrojati) nešto malo ljudi I to je to… Već poslije dva minuta odlučujemo da se vratimo ,da doručkujemo, pokupimo Branka i krecćemo dalje.
Međutim, kako smo došli na granicu, graničarka nas zaustavlja (posle 5 minuta smo se vratili) i poinje da propituje gdje smo bili, kada smo ušli u Kanadu prvi put i ostale gluposti. Pokušavaju
i da joj objasnimo da smo prije nekoliko min presli granicu shvatamo da samo gubimo vrijeme i odlucismo da je poštujemo I daodgovaramo na sva ta pitanja. To je trajalo nekih 15 min i završavamo i sa tim.
Branko nas čeka u gradu, slijedi rudarski doručak (tako je naziv jela, food for hungry miners) i krećemo dalje. Imamo da se vozimo nekih 130 km zajedno i poslije se rastavljamo.
Nije nam baš prijatno što Vlado ide, ali šta da se radi, viša sila! Nadamo se da će Vlado organizovati prebacivanje na vrijeme kako ne bi zakasnio na posao a mi nastavljamo “Ride”.
Predijele neću ni opisivati jer sve podsjeća na prethodne dane. Razmjenjuju se glečeri, planine, jezera, šume, mala mjestašca. Sreća je u tome što na svakih 100 km ima neka pumpa tako da ne moramo o tome da brinemo , a svi su nas upozoravili da nema baš previše goriva.
Za doručkom smo upoznali jednog Amerikanca koji se 33 dana vozi po Aljasci i on nas upućuje na najinteresantnije stvari, što ne bi valjalo da propustimo. Međutim, već poslije prvih 5 kilometara makadama odlučujemo da ga ne slušamo i da vozimo po starom dobrom asfaltu. Samo kad smo pomislili da treba da vozimo 250 km offroada nikako nam nije bilo milo, poslije Mongolije i Rusije…
Dolazimo do mjesta Daese Lake (mislim da je tako) i odlučujemo se za dalje, mada na putu postoji znak da je saobraćaj zabranjen zbog šumskog požara. Ali tek je 17 casova i ne znamo šta da radimo...
Krećemo i prelazimo nekih 200 km gdje nas sačekuje barikada. Kažu da će tek sjutra ujutro da vide da li da otvore put jer se vatra previše raširila. Pokušali smo da ubijedimo moka koji je na rampi da se okrene i da mi prođemo, međutim nije htio ni da čuje, jer kaže, ako vas pustim moram da prijavim da ste prošli i onda će spasioci da vas traže i sl. Da ne bi momka dovodili u nezgodnu situaciju, odlučujemo se na kampovanje na jednom proširenju. Razapinjemo šator i čekamo sjutrašnji dan da vidimo hoće li nas pustiti, jer koliko smo shvatili, prvo helikopteri moraju da provjere da li je sve sigurno i tek onda puštaju saobraćaj.
Inace Kanađani su svi veoma pažljivi. Dok smo vozili po nekom makadamu (tih 5-10 km) cijelo vrijeme su kola išla ispred nas kao pratnja - da nam se što ne desi
Morate priznati po malo smiješno izgleda poslije 1000 i 1000 kilomatara takvih I gorih puteva po Rusiji
Ali nema veze, ostalo nam je jos nekih 1800 km do Ankoridža, pa planiramo da krajem 69 dana budemo tamo.
Inace toliko smo prljavi (onako poprilicno) da smo morali da se okupamo u potoku koji je u sred kampa Voda dosta hladna, svi nas gledaju a mi ipak odrađujemo kupanje


DAN 68

Opet pakovanje šatora, spremanje stvari na motor, kretanje, punjenje goriva, doručkovanje i vožnja….
A sve izgleda kao i drugih dana, nismo vidjeli ni jednog medvjeda, ni losa, samo jednu vjevericu jutros i to je to. Vozili smo kroz šumski požar, onda po kiši, onda smo vidjeli dugu kakvu nikada do sada u životu nismo vidjeli, pa smo se skvasili, prešli 1100 kilonmetara…Eto tako, uglavnom sve po starom… Da rezimiram, ranije smo se zaustavili jer je put zatvoren zbog požara. Kažu dim na sve strane, vatra i sa jedne i sa druge, ne može se proći. Ulogorili smo se se i pozajmili kupku od dvojice Švajcaraca koji već sedam nedjelja obilaze parkove po Kanadi.
Zaspali smo malo ranije I navili sat za 7 ujutro da bi mogli već u 8 da krenemo. Tako smo i uradili jedino što nismo krenuli, jer je put i dalje bio zatvoren. I dalje se čeka helikopter da provjeri teren. Gluvarili smo jedno sat vremena i tada su se smilovali da nas puste. A i kada su nas već pustili, opet su nam dali pratnju. Vatru nismo ni vidjeli samo onako blago tinjanje borove sume. A što se tiče dima zaista ga bilo jutros I to dosta.
Dolazimo na raskrsnicu, lijevo je kažu kraći i dosadniji dio, desno duži ali mnogo interensantniji. Pogađate - krećemo desnim putem
I tako dolazimo do Watson lake-a (mislim da je ovako) gdje nalazimo veliko polje puno nekih znakova?! Kao nelka galerija slika…. Tu se naravno potpisujemo, stavljamo našu naljepnicu i idemo dalje…. Vozimo baš lijepo I opušteno, kad odjednom…makadam!
Šta sada? Fino se okrenemo i pitamo prvog čovjeka kakav je put do sljedećeg mjesta. Kaže da ima 550 km od čega je nekih 400 makadam!!! Nema šanse! Jeste da volimo offroad, ali nam ga je stvarno bilo dosta u protekla dva mjeseca. Okrećemo se i pravac dosadni put koji je kraći. I onda se ispostavlja da put uopšte nije doasadan. Smjenjuju se jezera, planine, glečeri, borova šuma, pašnjaci, naselja. Uglavnom fini predijeli. Polako se približavamo granici sa Aljaskom i onda nas hvata strašna kiša. I gle čuda, potpuno smo mokri. Valjda su nam i kišna odijela već po malo popustila, međutim gazimo i dalje! Dolazimo do 20 km pred granicu sa USA a već poprilično kasno i odlučujemo se da tu prespavamo.
Ali pošto smo mokri idemo da pitamo koliko je spavanje u hotelu. Tričavih 110 dolara! Ha ha! Okrećemo se i pravac - livada. Uštedjeli smo 95 dolara jer je mjesto za šator 15!
I tako se završio i ovaj dan, pređenih 1100 km, još nekih 600 do Ankoridža i onda smo na cilju druge etape. Od tog trenutka slijedi povratak kući!


DAN 69

Znate li onaj stari dobri vic: Klinac zaboravi papagaja u frižideru. Kada otvori frižider poslije dva sata, vidi papagaja i kaže: “O koga to moje okice vide”? A papagaju mu odgovori: “Pingvina!*
E tako je bilo i danas. Kada smo se probudili shvatili smo da nešto nije u redu. Pokušavali smo da se ugrijemo u onim vrecama ali bezuspješno. Izašao sma iz šatora i pogledao sam na motoru trenutnu temperaturu i vidio, 6 stepeni! Nije ni cudo što smo se smrzli. Nema veze, navukli smo na sebe sve to šmo imali, cak i kišna odijela. Pošli smo do kancelarije u kampu u kojoj imaju internet da pošaljemo ono što ste citali prije ovoga i da probamo da zovnemo naše u Crnoj Gori i naravno da doruckujemo. Sinoc smo otkrili da imaju nevjerovatnu corbu za samo 3.5 dolara. Znam, nije tako jeftino, ali vjerujte mi kada je obican sendvic 10 dolara, sve što je ispod jnam je veoma jeftino.
Granica je odmah na 5 min od našeg kampa tako da smo jutros sve brzo završili. I onda pocinje vožnja. Mislim glupo je reci da su predijeli prelijepi jer se to podrazumijeva. Opet smo gledali jezera, opet gleceri, opet visoravni, popeli se na 1000 metara, opet jezera opet visoravni, nigdje ni jednog losa (po malo podsjecam na legendarno pismo iseljenika iz Kanade)...
Uglavnom oko 6 sati popodne stižemo u Ankoridž. Kiša jke padala gotovo cijelo vrijeme, temperatura izmedu 10 i 15 stepeni. Prelijepo. Na motoru poporilicno hladno. Onako promrzli, idemo na tuširanje i krecemo da vidimo gradic. Fino mjesto, ništa narocito, more je hladno, nemaju plaže, neka luka u blizini i to je to!
U gradu je dosta Indijanaca i Eskima, uglavnom piju i sjede po autobuskim stajalištima ili po lokalnim kafanama.
Malo setamo i sjutra idemo nazad. Osvojlili smo još jednu tacku ovog puta, Ankoridž i sada se spremamo da krenemo dalje. Idemo kuci. Mislimo da je odsta bilo skitnje. Kada smo danas razmišljali o našem putu, izlgedamo ako da nas je neko namjerno razbacao po cijelome svijetu. Sve nešto sa kraja na kraj. Nego, sjutra krecemo prema Njujorku pa onda lagano Evropa.


DAN 70

Krenuli smo kući! Konačno!. U stvari, i kada smo krenuli iz Podgorice prije 70 dana, isto smo krenuli kući, samo malo dužim putem. Međutim, jutros smo nekako „isprave” krenuli!.
Sve smo završili – obilježena je i druga važna tačka ovog puta. Tako da sada bez nekih obaveza lagano jezdimo prema Crnoj Gori. Vrijeme nas je poslužilo, bilo je hladno, što smo i očekivali, ali nije bilo kiše. Jedan starac koji živi ovdje nam je kazao da u u posljednjih 7 nedjelja nije bio sunčanog dana Sunce sigurno malo izviri, čisto da ljudi ne zaborave da ga ima. Nego, dosta o suncu. Krenuli, vozili, i vrijeme nam lijepo prolazi.
Vraćamo se istim putem, tako da se nešto previše ne zadržavamo. Opet glečeri, jezera, rijeke, livade, šume. Na jednoj pumpi nam prilazi jedan biciklista. Na tečnom engleskom progovori “Hi!”, Normalno mi mu odgovorismo istom mjerom, na tečnom engleskom “Hi”.
Međutim, ja ne bih bio ja, nego sam morao da se malo pokažem i sljedi pitanje: “Where are you coming from”, na što će on, naravno na tečnom engleskom “Slovenia”, a ja onako na tečnom podgoričkom “Slovenija!! Zajebavaš!!!!!!” i onda nastaje smijeh.
Uglavnom njih dvojica su iz Slovenije, došli su avionom za Ankoridž i dovezli bicikla. Sada idu lagano prema Kalgariju. Fina tura od nekih 4000 km. Naravno, mi se odmah pohvalili sa naših pregaženih 25 ili 26 hiljada. Onda oni počeše da se hvale dje su sve bili, Tibet, Pamir, Crna Gora... Pa onda se mi malo hvalismo i uglavnom fino smo se ispričali.Rekli smo im da se jave ako opet budu dolazili u Crnu Goru, a oni su obećali da hoće.
Krenuli smo dalje. Počelo je da se smrkava, odnosno “po satu” je bilo kasno a i temperatura je baš pala. Odlučujemo da nađemo mjesto za spavanje. Ne ide nam se u prirodu, nešto nismo baš najbolji sa medvjedima. Prvi kamp, nema mjesta, drugi nema mjesta... Šta da radimo...Idemo do sljedećeg a do njega je 100 km !
U 12 sati postavljamo šator i idemo na spavanje. Do Kalgarija nam je ostalano nekih 2400 km. Računamo da ćemo ih preći za tri dana.


DAN 71

Evo nas opet! Šta ste propustili dok niste bili sa nama? Gotovo ništa. Standardno buđenje i spremanje na put a kiša je pljuštala.
Ugrabili smo momenat da se spakujemo i naravno izašli smo iz kampa a nismo platili. Bili smo na samom izlazu i nismo htjeli da ometamo nikoga i da budimo narod motorima, a sinoć bilo prekasno, tako da … E onda vožnja po kiši, a temperature je između 6 i 10 stepeni. Nije ni Čudo što ovi Ameri i Kanadjani nose jakne sa grijačima.
Danas smo vidjeli mnogo životinja, jelene, bizone i irvase i svašta nešto ali ih nismo slikali, naravno zbog kiše, jer nismo mogli da vadimo aparate Danas smo prešli nekih 1100 km, tako da se polako približavamo Kalgariju.
Milsim da nećemo stići tamo sjutra veče, ali prekosjutra smo tamo!. Zaboravih da kažem da je Ninu otišao amortizer, a prednja viljuška mu je opet procurila. Tako da vozi ne znam ni sam kako, mada kada ga čovjek prati to se teško može primijetiti (ne da vozi nego ubija)!
Ni kiša nam nije smetala ni vjetar, ni puna linija E da još nešto, potpuno smo mokri, čizme su nam pustile vodu, kišna odijela su nam pustila... Ne znam kako ćemo se osušiti večeras u šatoru, moraćemo sjutra navlačiti goratex na noge (citaj kese za smece) E da i rukavice su nam pustile!
Dodatak od sinoć (mada je bilo 2 ujutro)
I šator nam je pustio vodu! Dva sata smo skupljali vodu i nismo uspjeli da saniramo štetu Šatoru je probušeno dno i pustio je vodu odozdo. Nino se onda sjetio da je vidio neke drvene ploče pored kampa, donio ih i postavili smo ih ispod šatora. E da ste nas vidjeli

Juce ujutru su stigli u Cikago kod velikoga maga i stratega Vasa Vukcevica,danas ili sjutra nastavljaju dalje...

bandit4ever wrote:Juce ujutru su stigli u Cikago kod velikoga maga i stratega Vasa Vukcevica,danas ili sjutra nastavljaju dalje...

Putuju li i oni dvojica tamo kao ovaj jedan ovamo







Lako je ovako fatat krugove . Ovako smo mogli i ja i Kojot sa njima, bilo je mjesta na prikolicu

A evo se perchinamo sa cargo kompanijama...

e moj Roki, od kako je DUKA probio mit o vožnji motora na prikolicu počeli su svi da prihvataju takav način "vožnje". Ko zna, možda i mi jednog dana pređemo u tu sektu?!

A nama ovamo priča priče kako su se namučili, šume,prašume,makadam ovo ono............

DAN 72

Poslije onako dinamične noći sa šatorom, jutros smo malo laganije krenuli sa spremanjem.
Prvo, zato što smo morali da sredimo stvari tj. da se osušimo. Srećom, kamp je imao sušaru. A što se tiče šatora, on od sinoć nije puštao, tj. od kako je Nino postavio one daske ispod njega. Znači sušenje, pakovanje, slanje izvještaja i pravac dalje. Sve ovo nam je oduzelo neka 3 sata i krećemo oko 11.
Pogled u nebo i šta vidimo - pa naravno, ravnomjerno oblačno ili što u prevodu znači, kiša će nas fino pratiti! Odmah navlačenje kišnih odijela i krećemo. Nakon dva sata smo izašli iz planina a tada smo i prošli kišni pojas. Ipak, kada smo izašli iz planina, prestali su i oni lijepi predjeli i ulazimo u ravničarski dio.
Svuda oko nas polja, a put potpuno ravan, nešto nalik Kazahstanu, jedino što ovdje ima mnogo više šume.
I vrijeme je počelo da se proljepšava čak postaje i toplije a onda čak 21 stepen!
Opustili smo se i prelazimo kilometre a kako se približava noć, tako smo i mi bliži Edmontonu. Opet počinje kiša i moramo da prekinemo vožnju. Nalazimo na jedno mjesto pored puta, jer nam se ne kisne do sljedećeg kampa do kojeg ima 50 km.
Vođeni iskustvom od sinoć, postavljamo prvo grane na zemlju pa tek onda šator. I evo nas. Sjutra ćemo u Edmontonu pokušati da nađemo servis da Ninu dospemo ulje u viljušku, pa za Kalgari!


DAN 73

Pošto smo prezivjeli noć bez kiše, tj. poplave u šatoru, fino smo se ujutro spremili (u rekorodnom roku za 15 min) i krenuli ka Edmuntonu.
Ostalo nam je nekih 200 km do tamo, ali jj put odličan, tako da smo računali da ćemo ga brzo proći. Stižemo i tražimo servis. Poslije kraćeg tumaranja po gradu, dolazimo i do famoznog BMW servisa koji je ujedno i servis za druge motore, ali I velika prodavnica i motora i opreme.
Malo smo parili oči i uputili se ka serviseru. Dočekao nas je vrlo nasmijan, a kad aje čuo za problem, rekao nam je da će nas to koštati nekih 300 dolara. Kaže – Tri sata posla po 100 dolara i eto proste računice!
Fino smo mu se zahvalili, kupili ulje za viljušku i odlučili da to sami saniramo .Samo je pitanje kad i gdje. To ćemo raditi kada budemo negdje u prirodi.
Zaputili smo se ka Kalgariju u nadi da tamo nađemo neki kamp i naravno interent, da bi provjerili mailove i posali izvještaj. Ulazimo u grad koji je prelijep. Onako malo čežnjivo gledamo sav narod kako fino šeta, sjedi po lokalima i razmišljamo kako bi dobro bilo da se noćas malo promuvamo po gradu. Tako tumarajući, nailazimo na lokal koji je obećavao, a preko puta njega je pumpa - kakva sreća. Taman da uspemo gorivo, uzmemo nešto da gricnemo i parkiramo motore, dok sjedimo u kafeu i završavamo posao.
Sijedamo i nakon malo vremena primjećujemo da se neko mota oko motora. Da ne kažem da čitavo vrijeme razmišljamo gdje da spavamo i kako da se organizujemo i kako bi dobro bilo da smo smješteni u gradu. Nino odlazi da vidi ko je to oko motora, kad gle, sreće naše
Momak se zove Vlatko i rodom je iz Sarajeva. Odmah nam je ponudio da kod njega prespavamo, što smo, moram prizanti, objeručke prihvatili. Onda već slijedi sve ono kako treba, tuširanje, pranje veša, čak i šišanje i šetnja po gradu. Vlatko nam je, kao svaki dobar domaćin, prvo malo pokazao grad, koji, opet da kažem izgleda fenomenalno. Poslije par piva idemo na spavanje, treba sjutra stići do Jelustouna.


DAN 74

Doručak Kajgana na slanini i mladi sir, kafa nas je već čekala kada smo se probudili i cedevita.
Pa gdje to ima? Kod Vlatka  Svarno je bio odličan domaćin, čak nam je spremio i grickalice za put, kao da nas šalje na neki izlet.
Dok smo se spremali i pakovali, dogovarmo se sa njim da se vidimo u Crnoj Gori, što će se, nadamo se i ubrzo desiti. Nego, fino smo se pozdravili, slikali, čak je i komšija došao da nas slika i krenuli smo dalje.
Cilj nam je da danas dođemo do Jelustona. Put poprilično dosadan, idemo autoputem jedan dio i onda malo siječemo. Uglavnom, ništa interensantno. Jedino što smo čitav dan nekako bježali kiši, jeste da nas je dva tri puta zakačila po 10-15 minuta, što nije ništa strašno. I onda oduševljenje. Nacionalni park Jelouston! Odjednom, iz onih pašnjaka i oranica ulazite među planine, potoke, šume. Fenomenalno. Srndaći nam prelaze put. Sa svake strane prelijepe vikendice i kuće. Stvarno sve izgleda kao iz bajke. Lagano se vozamo po parku bez određenog cilja. Htjeli smo da vidimo kako to sve izgleda, da gledamo lijepu prirodu i da nađemo mjesto za spavanje. Medjutim u tom našem traženju i raspitivanju „šta je fino”, prolazi nam vrijeme. Na jednoj pumpi su nam rekli što je najzanimljivije i krenuli smo... Idemo ka zapadnom Jelustonu (to je kao neko naselje) Na putu opet srndaći (srećom ne vidjesmo ni jednog medvjeda), prelijepi pejzaži.
Preskačemo dva tri kampa u nadi da ćemo naći neki koji ima Internet. Tu nas hvata i noć, temperatura počinje drastično da pada, tako da smo sada već malo u frci gdje ćemo. Pokušavamo po kampovima i vidimo da je sve zauzeto. Ne zanmo sta da radimo pa se odlučujemo za varijantu da uđemo u jedna kamp i nađemo bilo kakvo slobodno parče zemlje i da se tu smjestimo. Sjutra cćemo se možda raspravljati sa rendžerima ali moramo negdje spavati. Naravno platili smo kamp (pare se ostavljaju uj jednoj koverti na ulazu) i nadamo se da nećemo ujutro imati problema. Plan za sjutra: razlgedanje parka i onda prema planini Rašmor.


DAN 75

Kako je danas bio dosadan dan (Naravno da se zezam). Jutros buđenje u kampu na onom jedinom slobodnom mjestu koje smo sinoć našli.
I kad smo se probudili i otvorili šator, a nasmijana radnica kampa nam saopštava da smo promašili mjesto za šator. Uz naše izvinjenje i objašnjenje da je bilo kasno, pa smo morali da se smjestimo gdje smo vidjeli slobodno, naravno uz priču da putujemo oko svijeta a da smo iz Jugoslavije, ona se nasmijala, oduševila i pitala koliko ostajemo. Ja rekoh samo danas tj. sad se spremamo i idemo. A jeste li vidjeli park?, pita ona. Rekoh ne. Jao pa morate ga vidjeti! Dobro, svakako nam je bio plan da se malo provozamo. Juče smo dobili neka uputstva šta bi trebalo “biti fino” i tamo smo se i zaputili. Prije toga naravno kafa, slanje izvještaja, provjeravanje maejlova. Početak nije obećavao, posebno kada smo morali da platimo 20 dolara po motoru za ulazak u taj dio NP. Pa onda gužva na putu. Kako kolona vidi koju srnu svi staju i izlaze i kola da slikaju. A životinja svakakvih... od srna, preko jelena, do bizona i losa. Medvjede nismo vidjeli. onda gejziri, pa jezera, rijeke... Sve je bilo preidvno ali je već bilo i vrijeme da se izlazi iz kampa, tako da smo se zaputili ka izlazu. E sad, kamp ima nekoliko izlaza zapadni, južni... Krenuli smo prema isotčnom i onda još ljepši predijeli... Prolazimo kroz neke kanjone, pored rijeka. Uglavnom valjalo bi opet doći da se pogleda sve natenane. Na ejdnom mjestu se zaustavljamo da slikamo a Nino primjećuje da mu fali malo ulja, a ja da mi je zadnja guma već progledala, žice na sve strane... Nije ni čudo, prešli smo 23000 km, ali je Continenatal Trail Atack odradio dobar posao.
Vidimo da ćemo ih ubrzo morati mijenjati, ali prvo da vidimo za ulje. Kako ima dosta bajkera, pođemo do prvog da ga pitamo ima li malo da pozajmi Normalno slijedi pitanje odakle ste, šta radite i slično... Kada su shvatili odakle dolazimo i šta radimo - oduševljenje. Lik što nam je dao ulje je prototip američkog bajkera koji naravno vozi harlija, odlazi do motora, pali muziku da, da, muziku, Muddy Waters (mislim da je tako naziv grupe) i pjesma “Road to Chicago” Vadi svoju usnu harmoniku i počinje da svira. Fenomenalno. Nino i ja onako nasmijani gledamo ih, zavidimo mi njima a i oni bogami nama, jer se trebalo odmetnuti na ovakav put. Uglavnom, rastajemo se, i krećemo dalje. Vozimo po auto putu i onda se odvajamo za planinu Rašmor. Međutim, hvata nas već noć, ali sada smo već pametniji, nalazimo mjesto pored puta i tu ćemo zanoćiti. Nadamo se da nas niko neće dirati noćas


DAN 76

Kakav dan! Kakav dan!
Krenulo je sve lagano, ali je obećavalo. Pošto smo sinoć zaspali pored puta, jutros je buđenje bilo više nego odlično. Kada smo vidjeli kakvo smo mjesto izabrali, bili smo oduševljeni. Naravno priroda, priroda i samo priroda. Nema drugih šatora, nema RV prikolica, samo poljana i šuma A jutro sunčano, konačno se šator osušio, konačno se malo i provjetrio jer je baš počeo da zabrinjava Uglavnom spakovali smo se, pojeli par komada sušenog voca i krenuli. Danas nam je plan planina Rašmor i Stregis moto skup. Krenuli smo lagano i stigli do Rašmor nacionalnog parka. Bezveze bi bilo da opet kažem da je priroda fenomenalan jel? Uglavnom vozali se malo po planini, došli do spomenika (to su vam one 4 glave američkih predjsenika). Tu stvarno dosta motorista, turista...
Malo smo se slikali snimali i odlučili da idemo dalje. Stergis!!!!! Kako kažu najveci moto skup na svijetu, očekuje se oko milion, da da dobro ste pročitali - milion motora. Približavajući se gradu, odlučujemo prvo da provjerimo ima li gdje da se kupi guma za mene, jer mi je zadnja totalno propala, vozim na žicama. Već kako se približavamo, broj motora postaje nevjerovatno velik. Svuda grupe po 2, 5, 10 motora, uglavnom harleji, customi, čoperi ne znam ni sam. Bradonje, brkajlije, žene, svi ih voze. Dekice od 90 godina, bakice od 70 godina (nije da sam ih pitao ali tako izgledaju) i to svi onako opusteni u majicama kratkih rukava, bez kaciga, samo gas i ….. kez od uva do uva.
Ulazimo u Stergis, vec nastaje ludilo. Međutim, na ulazu primjećujemo prodavnicu guma, tj više kao prikolica. Tu zastajemo da pitamo koliko košta guma. Kad je vidio dimenziju, čovijek nam lagano kaže da košta 200 dolara. Hahahaha nema šanse, mi sa tim parama živimo 10 dana, ako ne vise. Kažemo da nam je to puno i da idemo za Čikago da ih zamijenimo, a uz to kažemo i da putujemo oko svijeta - čisto da zna. Kad je to čuo, kazde daće nam je za 100 dolara. Opet mu objasnimo da je to previše za nas. Čovek nas pogleda i reče - ma ovako ćemo. Vi zalijepite naljepnicu moje firme na motor a ja ću vam dati gumu džabe  ha ha ha naše sreće! Kako da nećemo! I odmah se bacili na posao. Skinuli gumu, postavili novu, i naljepnicu naravno, i eto nas. Neka što smo to uradili, nego smo i ostali kao njegovi gosti (stavićemo sator pored njihovog) za noćas jer kaze ne srijeće uvijek ovakve ljude. Kaže uglavnom samo harleji i neki napucani i našmikani vozači motora, ali ovakvi kao mi nisu svakodnevica. I tako, evo nas kod Tima i Edija i njegovih kolega, u njegovoj radionici “Cycle workers” iz Owensboro-a (http://www.owensborobikernews.com" onclick="window.open(this.href);return false;). Sada spremaju roštilj, kažu moraju da se pobrinu za nas, da nas nahrane i sve ostalo. Ujutro mijenjamo ulje kod njih i onda idemo dalje. A skup!
Ljudi koliko je ovdje motora. Ovo je nevjerovatno. Nocas su po gradu kocerti, inače Guns’N’Roses sviraju, čini mi se da sam vidio plakat. Ne smijem ni da se raspitujem jer nemamo para za karte Ali ćemo prošetati, e tu nam ne trebaju “djengi” (ovo su pare na ruskom). Sjutra sredimo ulje i dalje za Čikago. Imamo nekih 1500 km, tako da smo prekosjutra tamo.