gledam ove slike, unazad 5-6 dana, i mogu primijetit da je Ninu vrhunski. Nit išta slika nit ga to sjekira Blažo stvarno obavlja dobar posa

ice wrote:gledam ove slike, unazad 5-6 dana, i mogu primijetit da je Ninu vrhunski. Nit išta slika nit ga to sjekira Blažo stvarno obavlja dobar posa

A i slike su predobre, Nino sprijeda - Nino s ledja...... imace slika i za praunucad

Evo gaze prema Wasingtonu iz Cikaga...sa srecom vise!

Koliko su jadnici puta ponovili da nije bilo medjeda. Kad dodju da ih vodite da vide!!! A kopljasa sad na Kapetanovo!!

potpuno se slazem sa Rokijem, stim da promjene naziv tura
"Nino sprijeda - Nino otpozadi pa u krug"
Izgleda da je Blazo "proba" svoj sledeci motor K1200LT, sa srecom

DAN 77

Kakva je to bila noć za spavanje - odmah pored ulice kojom za minut prođe 100 motorista sa onako finim zvucima iz auspuha.
Ali mi smo toliko umorni da nam ništa nije smetalo. Naravno, nije kao spavanje u prirodi, ali je „završilo posao”. Padala je kiša a mi smo se nadali da nam ipak neće pokvariti dan. Poslije nekih pola sata, malo se razvedrilo i počinjemo da radimo na motorima. Odlučili smo da odradimo servis, mijenjanje ulja. Tim i momci su nas onako tu i tamo zapitkivali ponešto, narod je i dalje prilazio i slikao se sa nama, a mi završili posao. Poslije srdačnog pozdrava sa Timom i njegovom ekipom, naravno uz naše pozive da dođu da nas posjete u Crnu Goru jer su nam stvarno pomogli, krećemo ka Čikagu. Do tamo nam je ostalo nekih 1500 km i odlučujemo da se vozmo dok budemo mogli, onda spavanje. Vozeći se autoputem sve je to izgledalo kao jedna velika seoba motora Danas je inače zadnji dan Sturgis skupa tako da su se svi uputili kući. Kakav je bio autoput. Mislim da je na svaka kola islo po jedno 10 motora. Svaka pumpa je bila puna motora. Normalno i dalje izgledamo kao putujući cirkus, prvo jer su nam motori toliko prljavi, onda izudarani i iznureni. Uglavnom je svima komentar kada nas prođu “Jao koliko je ovaj motor hiljada milja ostavio iza sebe” Upozajemo interesantne ljude i vozimo se. Tako nam je i prošao ovaj dan. Polako se smrkava i mi gledamo šta ćemo. Odlučujemo se da vozimo pa dokle stignemo. Računamo da ako budemo cijelu noć vozili, možda ujutro budemo u Čikagu i tako imamo više vremena da se vidimo sa ekipom koja nas očekuje (Vaso, Miki, Dino, Samir,….)


DAN 78

Noć je bila luda za vožnju. Kiša, magla, vjetar, onda vruće, da da vruće - 24 stepena. Ali u 5.30 ujutro evo nas u Mikijevoj ulici tj.
ispred njeegove kuce. Neki komšija je pozvao policiju i oni su onako fino lagano kružili oko nas da ne bi napravili neku sprdnju Otišli smo da pozvonimo Mikiju, međutim nismo znali hoćemo li koga drugoga probuditi i odlučujemo se da ga scekamo u obližnjem Meku. Naručili smo doručak, i zovnuli ga preko skajpa (naši najbliži znaju da nemamo nikakvu komunikaciju dok smo u USA i Kanadi jer nemamo telefon). Poslije par minuta eto i njega, zajedno sa Samirom. E onda kreće njihova organizacija. Ne samo što su isplanirali gdje spavamo, šta jedemno i kada, nego su nam i rezervne gume nam uzeli, ulje naručili. ma sve sredili da se osjećmo kao da smo kod najrođenijih. Bogami su uspijeli.
Spavamo kod Vasa, sa Mikijem i Dinom izlazimo, sa Samirom završavali motore. Ma još kad bi neki od njih sjeo da završi ovaj krug (šala naravno).
Uglavnom prošetali malo do grada, koji je stvarno prelijep i samo smo dodali još jednu tacku u našem “must see again” podsjetniku. Sjutra nas čeka lagano sređivanje motora, malo šetnje i vidjećemo... i naravno organizovanje prelaska u Evropu.


DAN 79

Primjetio sam da bi svaki dan dnevnik rado počeo sa “Kakav ….” E tako je bilo i danas. Samo što bih nabrojao... od dana, preko grada, do ljudi.
Ipak, ljudi su na prvom mjestu, jer su nas naši domaćini držali i pazili bolje nego da smo im najbliži. Nemamo riječi kojima bi mogli da opišemo njihovo gostoprimstvo, pažnju, prijem, organizaciju...
Jutro je počelo tako lijepo, i osjećali smo se kao da nismo na nikakvom putu. Buđenje, „razvlačenje” po kući i po malo posao... Tražili smo kargo kompaniju koja bi nam prebacila motore. Sve to je išlo lagano (samo sto čekanje na odgovore ubija) i onda akcija.
Popodne smo se vidjeli sa kompletnom ekipom, Samirom, Etemom, Dinom, Sadom i krenuli u akciju. Pokazali su nam grad i mi smo zaista uživali u svemu tome. Trudili su se da nam pokažu ono što je najvažnije, ali opet, ovo je veliki grad i rekli su nam da nismo vidjeli ništa i pozvali nas da ostanemo mod njih još makar nedjelju dana!
Mi bismo, naravno, rado prihvatili ovaj poziv, jer se stvarno sa njima osjećamo kao da smo kući, što je prilično nevjrovatno, ali nas put ipak čeka.
Cijela ekipa se potrudila da nam tokom boravka ovdje ničega ne fali, da se osjećamo prijatno, da se odmorimo, jednom riječju, bili smo kao kraljevi i na tome im veliko hvala. I ovo hvala je mala riječ za sve ono što su nam pružili!
Noć smo završili tako što smo bili na večeri kod Mikija, gdje smo na naše oduševljenje, upoznali njegovu porodicu i naravno probali malo marokanske kuhinje (odlična je).
Za sjutra smo planirali pakovanje, sređivanje guma i naravno...ide se dalje!


DAN 80

Dan polaska je došao. Jesmo li krenuli? Nismo još!
Ovdje nam je tako lijepo da smo odlučili da ostanemo još par dana! Šalim se, naravno, moramo da idemo dalje, ali bismo rado bili tu jer nas prijatelji svakog dana iznenađuju sa nekim predivnim stvarima! Od druženja, pokazivanja grada...sve je bilo onako, ma i bolje nego što se može i zamisliti.
Plan za danas je da vidimo što ćemo sa gumama, medjutim još nisu stigle tako da ćemo to uraditi u Vašingtonu. Ali, zato je Vaso stigao iz Sent Luisa i krećemo sa njim i Mikijem u setnju. To nije šetnja nego je vožnja, odlucili su da nam pokažu grad malo drugačije, tj, da nas provozaju na njihovim motorima. Moram da priznam da je to bila dobra ideja, jer smo prošli svuda, i kroz centar, i po predgrađu i do jezera. Juče smo vidjeli SkyDeck i luku (zaboravih kako se zove, a mrzi me da ustajem sad).
Poslije toga smo malo šetali sa Vasom i vrijeme je brzo prošlo. Oko 5 smo se dogovorili da se nađemo u kafiću “Utjeha”, gdje smo se vidjeli i upoznali sa našim ljudima koji ovdje žive i rade.
Baš smo se lijepo ispričali (mozda sam ih ja malo i upeglao jer kad je ova tema u pitanju ne mogu da stanem) popili po piće i uz njihove želje za srećan put smo se rastali. Naravno nije moglo proći bez večere (pravo bosansko miješano meso) i pravac spavanje. Ujutro idemo dalje. Odlučili smo da se probudimo oko 3 i nadamo se da ćemo do sjutra već e biti u Vašingtonu. Inače ekipa motorista iz Čikaga će nam se pridruziti i kreću sa nama ujutro. Pratice nas nekih 200-300 km.
Moram opet da kažem da su se svi maksimalno ptrudili oko nas i još jednom im se zahvaljujemo jer su uradili sve da se osjećamo opušteno, prijatno, da se odmorimo od ovih kilometara, i bili su fenomenalni domaćini!
Punog srca nastavljamo dalje, jer smo upoznali mnogo finih ljudi i u njima našli veliku podršku za sve ovo što radimo.

bandite, nadam se da nam paziš te dvije makanjice i da će se makar po 2kg popravit dok su kod tebe
velji poz za cijelu ekipu

ice wrote:bandite, nadam se da nam paziš te dvije makanjice i da će se makar po 2kg popravit dok su kod tebe
velji poz za cijelu ekipu

Ice,mogu ti reci da su postali prave askete! Kad sam vidio po kolishno ljudi jedu,krstio sam se lijevom pa desnom! Bili su nam tu 2 dana,jutros su otisli za NYC. Pricali su mi,a imali su i sto,Bozja vi vjera! Servisirali su motore ovdje( Nino se nije mogao pomiriti sa cinjenicom da bi u servis BMW-a zamjena amortizera,lanca i lancanika i remont viljuske kostao 700$+djelovi+tax= 1000$). Trudio sam se da im pokazem najljepse stvari u DC-ju. Ne mogah ih ustavit' jos koji dan da se pochojkamo na tenane,Blazu se vozi,kaze ne moze cekat dok upali motor!

Mene ova njihova tura sve vise podsjeća na Miladina Šobića

Hahahah....brzo ce ti ka Frankfurtu!