Fali još devet dana pa da ih postavim kao i sve ostalo

DAN 90

Krenuli smo kući! Avionom Toronto Njujork, a tamo smo čekali let za Frankfurt. Dobili smo dobra mjesta u avionu - ona sa dosta prostora za noge.
U njujorku smo imali I problem sa dobijanjem karara - niisu htjeli da nam ih izdaju ako im ne pokažemo dokaz da ćemo iz Frankfurta dalje da idemo. Valjda se boje da ne ostanemo, ne znaju koliko se mi radujemo povratku kuci!
U Franfurt stizemo oko 11.30 na šalteru kargo službe nam kažu das u motori već spremni za preuzimanje! Oko jedan smo već na motorima! I krećemo ka Barseloni. Moja djevojka Marija sjutra ujutro stiže tamo i nastavlja sa nama do kuće. Plan je da dodjemo do sjutra u podne u Barsu. Put je bio poprilično los, svo vrijeme je padala kiša, mi izmoreni od putovanja avionom (spavali smo samo 2 sata) i vremenske razlike tako da svaki čas stajemo da se odmorimo. Spavali smo po pumpama, po parkinzima ne znam ni sam gdje sve. Grabimo ka Barsi i nadamo se da ćemo stići na vrijeme.


DAN 91, DAN 92

Poslije gotovo 24 casa vožnje po kiši i vjetru stizemo u Barselonu. Tu nans je čekala Marija!
Kakvo osvježenje, već smo malo dosadili jedan drugom. Ostatak dana provodimo šetajući po Barseloni, a sjutra idemo za Madrid. Rekli smo na početku puta da ćemo sletjeti u Španiju ili Portugal, ali pošto to nije bilo moguće odvozićemo do Madrida i tako ispuniti obećanje,
Dok smo vozili do Madrida, gledali smo prirodu koja nas je podsjtila na Kazahstan. Rijetko rastinje, sprzena trava, poneko brdo i poneko malo selo sa ogromnom crkvom u centru. Put smo prešli za 6 sati. Naši motori su svugdje privlačili pažnju, a tako je bilo I ovdje. Prilaze nam, slikaju se sa nama čak je I jedan policajac došao do nas da vidi šta radimo, gdje smo bili…naravno da je bio na motoru! Kad je čuo šta radimo I I gdje smo sve bili, ponudio se da ostane pored motora da ih čuva dok mi popijemo kafu. Opet ti fenomenalni ljudi! Vraćamo se skoro istim putem i onda skrećemo prema Andori. Do tamo ima oko 600 km i čisto sumnjamo da cemo to odvoziti noćas, (ipak necemo da nam Marija sjutra kolabira). Posto nijesmo vidjeli ni jedan kamp, odlučujemo se za spavanje na jednom parkingu na kome postavljamo sator. Spavanje a sjutra idemo dalje.


DAN 93

Budimo se i otkrivamo da smo u toku noci stekli puno novih "komsija" kamijondzija..
Upoznajemo Mariju sa carima ovog putovanja, pranjem zuba i umivanjem u toaletu na benzinskoj stanici, doruckom na parkingu i slicnim aktivnostima, suvisno je reci da je odusevljena. Vozimo onim istim dosadnim autputem, poslije 450 km skrecemo ka Andori i konacno postaje zanimljivo. Penjemo se na Pirineje i ulazimo u malenu kraljevinu smjestenu izmedju Francuske i Spanije. Setamo po istoimenom glavnom gradu Andore koji nam se veoma dopadao. Nastavljamo ka Kanilu, skijaskom centru u kome nocimo. Iako nije sezona i gotovo da nema ljudi na ulicama izgleda savrseno. Ono sto nas je posebno iznenadilo jeste da u gradu nema malih kuca, sve su zgrade od 5 - 6 spratova izgradjene od drveta i kamena. Smijestamo se u hotel a sjutra pravac Alpi!


DAN 94

Opet budjenje u hotelu To znaci da moramo da vratimo na motore sve stvari koje smo noc prije skinuli sa njih i ponijeli u sobe.
Iako nocenje u hotelu znaci i tusiranje nama je prakticniji sator, samo skinemo odijela i uvucemo se u vrece i to je to. Uglavnom budjenje, pakovanje i polako krecemo. Cilj nam je da dodjemo do Grenobla kako bi sjutra imali cio dan za obilazak Alpa.
Na izlasku iz Andore stajemo da natocimo gorivo na najvisoj benzinskoj pumpi u Evropi, na 2400 m! Prevoji su prelijepi, priroda takodje, skijalista na sve strane... Ali vec poslije stotinjak km izlazimo na autoput i postaje poprilicno dosadan. Guzva je ogromna a monotoniju razbija bocni vjetar ciji su udari najjaci do sada. Na moju srecu motor je prilicno natovaren, prvo stvari, onda ja i Marija, sve u svemu teski smo ko jedna prosjecna fica , nema sanse da nas vjetar pomjeri. Sa druge strane, Nino se poprilicno namucio. Marija se dobro drzi, i potpuno prati ritam voznje koji smo imali do sada, vjetar ju je istraumirao ali i to je dio avanture. Na jednoj pumpi malo prije Grenobla, srijecemo jednu curu, Jelenu iz Podgorice koja zivi i radi u Lionu. Nas razgovor je tekao ovako:
Jelena: Odakle ste vi ? (posto je cula kako pricamo)
Mi: Iz Crne Gore.
Jelena: Pa i ja sam iz Crne Gore, iz Podgorice
Mi: Ne se.. pa i mi smo iz Podbgorice
Jelena: Da niste vi oni sto obilaze svijet????!????!???
Mi: Jesmo!
Jelena: AAAAAAAAAAAAAAAAAAA
I onda slijedi slikanje, prepricavanje dogodovstina, standradna pitanje, gdje je, odakle je i sta radi tu gdje je Jelena je za nas je sasvim slucajno cula tj. procitala je clanak u "Vijestima". I naletjela na nas! Naravno rastali smo se uz cuvenu poslovicu "kako je svijet mali" i uz obecanje da cemo nekako razmijeniti koju poruku.
Krenuli dalje, plan je da spavamo u nekom hotelu jer je vec pala noc i tazenje kampa ne dolazi u obzir. Cekaju nas Alpi


DAN 95

Alpi!!!! Ne znam da li je potrebno ovo posebno opisivati Kada smo slali slike za izvjestaj vidjeli smo da smo izabrali preko 50 slika!
Daleko najvise do sada! Mislim da je svaka prica suvisna. Gdje god se okrenete vidite nesto prelijepo. Iako sve lici jedno na drugo svaki put se ponovo odusevite, izvorom, potokom, kucom od kamena, kucom od drveta, a onda i sa kucom od kamena i drveta, selom, crkvom u selu, kafeom u selu, onda kafeom koji je pored crkve u selu... To svarno treba dozivjeti! Nino i ja smo vec obilazili Alpe tako da smo znali sto nas tamo ceka, medjutim Marija je bila van sebe. Nije ni cudo sto je napravila skoro 3Gb slika!!! Da, da, 3 Gb slika za nekih 4-5 sati Otprilike je bilo: "Vidi ono!", pa skljoc, pa opet "Vidi ono!", skljoc, "Auuu, vidi ono!!!",skljoc" i onda par desetina "skljoc" bez teksta Ma, bilo je odlicno. Provozali smo se preko par prevoja visih od 2770 m do Vald'Izeire (mislim da se ovako pise, stalno zaboravljam) i do jos par nekih poznatih mjesta (sjecam ih se sa razglednica). Voznja odlicna, medjutim predjenih "tricavih" 250 km i nije za pohavlu, ali fino proveden dan uz zakljucak "ovdje se mora ponovo doci". Polako se spusta noc a mi smo jos u planini. Odlucujemo se da nadjemo kampza u cemu i uspijevamo. Gazde prijatne, postavljamo sator, biramo slike u njihovoj kafanici uz ispijanje caja, fervexa i neke domace travarice. Jao kako bi dobro bilo da se mozemo malo duze zadrzati, ali nemamo vremena. Sjutra moramo dalje.


DAN 96

Poslije onako finog dana i zavrsetka veceri (uz travaricu) znao sam da nesto mora poci po djavolu.
I tako bude se ujutro dva pingvina i pingvinka Mislim da je u toku noci temperatura pala na rekordnih 0 stepeni! Iako smo na sebe stavili svu robu koju imamo budili smo se bezbroj puta, bilo je nesnosno. Samo smo jutros prokomentarisali "Ovako nije bilo hladno ni u Jelustonu". Kako je dobro kada se sjecate stvari tipa "E, kako je bilo dobro prije par dana u Cikagu", " Da, a sjecas li se kako je bilo u Magadanu?", "Ma meni je bilo mnogo bolje u Ankoridzu". Da nas neko sa strane slusa kako pricamo i gdje smo bili pomislio bi da smo pijani ili nesto drugo. Uglavnom poprilicno promrzli i neispavani spremamo se i idemo dalje. Za dans nam je cilj da dodjemo do Ljubljane a to je nekih 750 km. Polako izlazimo na autoput. Prije toga smo popili kafu u prelijepom gradicu Tuli, gdje smo se opskrbili u obliznjoj prodavnici. Doruckovali smo uz sum rijeke pod nekim borovima i krenuli dalje. Voznja i samo voznja, ali poslije jucerasnjeg uzivanja valjda smo to i zasluzili. Jedina veca pauza bila je u Milanu. Dozivjeli smo blagi sok jer smo poslije cistih i idilicnih Alpa, dje smo pili vodu iz potoka, uletjeli u "kosnicu". Turisti, vrucina, smog, golubovi... Otprilike kao kada smo iz nekog nerazvijenog gradica u Americi usli u Njujork, ista stvar samo na evropski nacin. Prosetali smo pjacom Duomo, slikali se ispred katedrale, u Galeriji zamislili zelju, nagazili na ... od bika i okrenuli se na peti (neko dva, neko tri puta, nismo skapirali koliko treba) i krenuli dalje. Jos nam je ostalo malo i eto nas na domak kuce. U Ljubljanu stizemo oko 20.30, trazimo gostionicu i spavanje. Sjutra cemo da odradimo servis motora, i u subotu idemo ka kuci. Ako sve bude po planu u nedjelju popodne smo u Podgorici KONACNO!!!!!!!

DAN 97, DAN 98

ništa nema napisano još uvjek

DAN 99

Stigoše u PG

Moze li ko,za nas u iseljenistvu,postaviti reportazu TV Vijesti?

Mikan wrote: Gledao sam nocas na Vijestima docek i ne vidjeh Kopljasa da sa njima sijece tortu ili to nijesu prikazali,ko je bio tamo neka mi objasni sta se desavalo.

dinamik wrote:
Ipak malu sjenku je bacilo,što je dosta njih juče vidjelo,to što se Kopljaš držao po strani,nije pio ni šampanjac,nije jeo priganice,a čak nije se ni slikao ostalima iz ekipe .Ipak je on sa njima proveo dosta na putu i kad je bilo najteže,pa nije bilo jasno odkud sad ta situacija?

Ja sam takodje jednom prilikom pitao nesto slicno kao i moje kolege u gore navedenom tekstu i nijesam dobio ama bas nikakav odgovor na tu temu. Sta vise, proslo je pitanje bez komentara! Stoga vam kolege drage dobronamjerno savjetujem da se, sto bi nas narod rekao, ne bavite coravim poslom. Po mom misljenju Kopljas je covjek bez cijih izvjestaja bi ovaj put bio suvoparan za nas. On je ovaj put ucinio slikovitim i posve zanimljivim. Uz to presao je tri cetvrtine puta. Njegovo mjesto u ovom karavanu oko svijeta podjednako je vazno kao i njihovo, a to da li je rezao tortu i slikavao se sa njima manje je bitno. POZDRAV

Na dva točka oko svijeta za 99 dana
POSLIJE VIŠE OD TRI MJESECA, ODVAŽNI PODGORIČANI DOPUTOVALI NA POLAZNU

Podgorica - Nakon svih avantura i nedaća koje su ih pratile posljednjih 99 dana, motoriste Nikolu Bojića i Blaža Milića dočekali su juče ispred redakcije “Vijesti”, odakle su i krenuli na put oko svijeta, porodica i brojni prijatelji.
Emotivan je bio susret motorista sa najbližima, naročito kada su se začule sirene, koje su najavile njihov dolazak. Tada su potekle i suze, čvrsti zagrljaji, a nakon svega što su jeli po bijelom svijetu, dočekali su ih domaće priganice sa medom i šampanjac. Ističući kako su osjećaji pomiješani, Nikola Bojić je kazao kako je malo ljudi koji su to uradili na način na koji su se oni odvažili da krenu na put oko svijeta.
“Mi smo bili prepušteni sami sebi u divljini. Ako se nešto pokvari na motoru, nijesmo imali mehaničare, nego smo sve sami radili”, istakao je Bojić.

A nagledali su se, kaže, svega i svačega, doživjeli vremenske prilike i neprilike, sreli mnoge dobre ljude.
“Sve priče koje smo slušali na početku, bande, pljačke, kriminalci... ničeg od toga nije bilo, ni u Sibiru, ni u Mongoliji, Kazahstanu, po Americi. Gdje smo god došli bili smo najsrdačnije dočekani, kao da smo tamo i najavljeni i to baš kod onih ljudi koji nemaju mnogo”, rekao je Bojić.
Ne želeći da bude pogrešno shvaćen i “bez uvrede za našu lijepu Crnu Goru”, Bojić kaže da je “malo ljudi čulo za nas”.
“Kad kažemo Crna Gora, Srbija, Hrvatska malo ko zna gdje je to, ali kad kažemo Jugoslavija, oni odmah kažu: \'Tito\' i bukvalno se klanjaju”, kaže Nikola, priznajući da im je najteže bilo u Mongoliji, jer, kako ističe, nema asfaltiranih puteva, a vozili su i po velikoj vrućini. Bojić nije skrivao nezadovoljstvo zato što ih je po dolasku u Ameriku morao napustiti treći član Vladimir Jovičić.
“Vlado je morao da se vrati, krivo mi je zbog njegovih šefova koji nijesu imali razumijevanja, jer se takvo putovanje dešava jednom u životu i kome se desi, taj prvo sanja o tome. Uskratili su mu to zadovoljstvo, jer je on imao rok do kojeg je morao da se vrati”, rekao je Bojić.

Navodeći kako je svaki dan bio avantura za sebe, Blažo Milić je kazao kako će pamtiti polazak iz Podgorice, jer su se osjećali kao da idu u rat, ostavivši sve. Posljednje konačište dvojica crnogorskih avanturista imali su preksinoć u Sarajevu, a u Crnu Goru su ušli juče u deset sati na graničnom prelazu Šćepan polje, gdje ih je srećne i uzbuđene srela pomalo bolna situacija.
“Nadali smo se da će naša misija biti bolje ispraćena. Od brojnih prijatelja na prelazu nas je dočekao samo Nikolin kum Peđa Ivanović. A toliko smo se svih i svega ovamo uželjeli. Peđa je došao motorom i priključio nam se u završnici putovanja. Moja djevojka Marija Živković nije mogla čekati ovaj dan. Srela me u Barseloni, a odatle sa mnom na motoru”, rekao je Blažo Milić.
Prijatno iznenađenje motoristi su imali na Durmitoru, kada su sa udaljenosti od nekoliko kilometara na prevoju Sedlo ugledali dvadesetak prijatelja sa Žabljaka i iz Podgorice koji su ih dočekali uz sir , pršutu, priganice i rakiju i koji su im potom u kafiću “Zlatni papagaj” priredili ručak i ispratili ih ka Podgorici.
Inače, tokom puta motoristi su prešli između 39 i 41 hiljade kilometara.

Niđe nema ljepših žena

Na pitanje “Vijesti” je li kod kuće ipak najljepše, Milić je rekao kako svi kažu da nema ljepote kao u Crnoj Gori, ali da je “svuda stvarno lijepo”.
“Ovdje je fino zbog prijatelja, porodice, ali ljepote ima svuda. Čak i u Kazahstanu, koji je jedna pustara samo takva... ravan put i pustinja, ali i on ima svoje čari. Tu je i Mongolija koja je lijepa, kao i daleki Sibir”, rekao je Milić, ističući kako je imao i žestok pad.
Zbog toga je, kako ističe, mislio da neće moći da nastavi, ali je motor ipak radio. Posebno su srećni zbog činjenice da u svakoj zemlji imaju nove prijatelje, pa se zato nadaju da će imati prilike da im to nekad vrate.
“Kad vam neko na takvom putu da čašu vode, to je stvarno velika stvar”, rekao je Milić.
On zaključuje kako su žene ipak najljepše u Crnoj Gori, sa čim se donekle nije složio Nikola Bojić.
“Ovdje su žene stvarno najljepše, mada smo bili kao pustinjaci, jer nijesmo zalazili po gradovima i klubovima”, navodi Milić.

izvori: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;

Oce li bit kakvih slika snimaka?

"Nadali smo se da će naša misija biti bolje ispraćena. Od brojnih prijatelja na prelazu nas je dočekao samo Nikolin kum Peđa Ivanović. A toliko smo se svih i svega ovamo uželjeli. Peđa je došao motorom i priključio nam se u završnici putovanja."

Rece Blazo...

Nazalost, ja sam htio doci da ih sacekam, a za sobom bih povukao jos nekoliko ljudi, a siguran sam da bi i vecina onih koji su ih ispratili dosli da ih i docekaju. Medjutim, na uporno pokusavanje (Madza) nas nekoliko da saznamo kada ce uci u Crnu Goru, uvijek je odgovarano da su od 18 do 19 ispred Vijesti (ice)...
Shvatio sam da ne zele da voze u koloni do Podgorice i zato nisam ni navaljivao...
Ispred Vijesti nisam bio jer ne volim sampanjce i zakuske, a i mislim da je to trenutak da ih ne odvajamo makar mi od familija koje su bile tamo...

Eto Blazo zasto nas ne bjese. Dobrodosao...

Vazda li se ovome Blazu kriva ljudi moji!

Sve cestitke za putnike-namjernike i moje duboko postovanje !!!

svaka cast momci... dobrodosli kuci

NIKOLAA wrote:

Mikan wrote: Gledao sam nocas na Vijestima docek i ne vidjeh Kopljasa da sa njima sijece tortu ili to nijesu prikazali,ko je bio tamo neka mi objasni sta se desavalo.

dinamik wrote:
Ipak malu sjenku je bacilo,što je dosta njih juče vidjelo,to što se Kopljaš držao po strani,nije pio ni šampanjac,nije jeo priganice,a čak nije se ni slikao ostalima iz ekipe .Ipak je on sa njima proveo dosta na putu i kad je bilo najteže,pa nije bilo jasno odkud sad ta situacija?

Ja sam takodje jednom prilikom pitao nesto slicno kao i moje kolege u gore navedenom tekstu i nijesam dobio ama bas nikakav odgovor na tu temu. Sta vise, proslo je pitanje bez komentara! Stoga vam kolege drage dobronamjerno savjetujem da se, sto bi nas narod rekao, ne bavite coravim poslom. Po mom misljenju Kopljas je covjek bez cijih izvjestaja bi ovaj put bio suvoparan za nas. On je ovaj put ucinio slikovitim i posve zanimljivim. Uz to presao je tri cetvrtine puta. Njegovo mjesto u ovom karavanu oko svijeta podjednako je vazno kao i njihovo, a to da li je rezao tortu i slikavao se sa njima manje je bitno. POZDRAV

Samo mala ispravka. Kopljaš nije proša 3/4 puta, već čitav put.
Momci su napravili veliki uspjeh i svaka im čast!