Slavjanskaja braća
PUT OKO SVIJETA 2010.
DAN 6: Uzeli smo kazahstansku vizu:) i konačno možemo da krenemo iz Kijeva. Krećemo oko podneva, a do prvog većeg grada imamo oko 500 km. Plan je da stignemo do Kharkiva i poslije negdje odspavamo. Konačno je vrijeme lijepo. Put je prav i katastrofalno dosadan za vožnju. Prespavali smo u šumi, preko puta vojne baze (mislimo da je neki vojni aerodrom u pitanju). Oko 21 čas sa kacigama i jaknama smo postavljali šator, jer je komaraca bilo milion. Dogovor je da ujutru ustanemo rano i krenemo kao ukrajinsko- ruskoj granici.
Sve u svemu, prilično dosadan dan, bar što se vožnje tiče.
DAN 7: Po dogovoru, ustali smo oko šest i krenuli prema Krasnodaru, koji je oko 60 kilometara udaljen od ukrajinsko-ruske granice. Nakon doručka na pumpi, krećemo dalje i opet nas čeka prav put kroz ravnicu. Pred sam dolazak u Krasnodar ( na oko 30 km), pokvario se ležaj zadnjeg točka “honde”.
Prvo smo pomislili da je u pitanju kvačilo( zbog zvuka). Nino ga je probao i shvatili smo da je ipak ležaj, što nas je pomalo obradovalo. Imamo rezervni, samo ga je potrebno zamijeniti. Uz kratku konsultaciju sa Ninovim drugom Radom iz Beograda, nakon pola sata, uspješno smo ga zamijenili. Veoma smo zadovoljni, jer je ovo prvi ozbiljniji kvar koji smo sami riješili. U Krasnodar smo svratli da jedemo i dok su Blažo i Nino bili u prodavnici, oko motora se sakupilo puno ljudi koji su se slikali, rukovali sa nama i interesovali se gdje idemo. “Slavenskaja braća” - to oni tako definišu. Mahom svi znaju za Crnu Goru i Srbiju, a poneki nas prepoznaju kroz Jugoslaviju. Pred granicu sa Rusijom dolazimo oko 14 sati, a onda dolazi ukrajinska granica i prvi problemi. Prilikom dolaska do ukrajinskog carinika, prolazimo kroz skener. Ja sam sa “hondom” bio prvi i odmah su tražili da otvore moj lijevi kofer. U njemu su pronašli moj “tantno” nož, rekli da je to prekršaj i da nosimo oruzje !
Nakon objašnjavanja sa njima, shvatili smo da je u Ukrajini potrebna dozvola za takav nož, koju mi naravno nijesmo imali.
Iako su bili ljubazni, trebalo im je čitavih šest sati da završe proceduru, popune papire i oduzmu nam nož. Uz slikanje sa njima, rastajemo se i odlazimo na rusku granicu. Za divno čudo, vrlo ekspeditivni, a prvi kontakt je bio “slavjanskaja braća”.
Carinik nas je uveo u sobu, pomogao da popunimo papire, vrlo ljubazno objasnio na šta da obratimo pažnju i rekao nam kurs dolara i eura, da nas neko ne bi prevario. Međutim, njegovom kolegi nije radio računar, pa smo se tu malo zadržali. Sve u svemu, utisci sa ruske granice su odlični.
Već je ponoć i lagano tražimo mjesto da spavamo i kupimo vodu. U prvom mjestu, nakon granice objašnjavaju nam da ne mogu da prime dolare, a i da nemamo gdje da ih zamijenimo. Malo iznervirani zbog cijelog dana odlazimo, kada su iz iz radnje izašle dvije veoma ljubazne gospođe i donose nam dvije flaše vode.
Sreća, pa normalnog svijeta ima svuda. Pokušavamo da nađemo mjesto za spavanje i nakon 30 kilometara vožnje, dolazimo do nekog grada (ne sjećam se imena). Tražeći mjesto za šator, nailazimo na grupu ruskih, veoma ljubaznih motorista, koji nam pomažu, odvode do kampa, čak i pregovaraju za nas o cijeni. A kamp, sa toplom vodom i tušem (koji nam je baš trebao) koštao je svega 12 dolara.
Jedan sat poslije ponoći, odspavaćemo, pa pravac Volgograd i Kazahstan.
izvor:
http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;
pošto se treći dan ne javljaju.