Subota, 14.08.'10 PeGe-Piva-PeGe
Posted: 19 Aug 2010 11:10
Pošto je zadnjih 15-ak dana izgleda došlo "pravo" ljeto, a to uglavnom znači da u Podgorici ostaje samo onaj koji mora,moja ljepša, bolja i pametnija polovina i ja smo razmišljali kamo da podjemo, da malo uhvatimo zraka. Pošto su ruski požari i grčki štrajkovi spasili crnogorsku sezonu, more nije dolazilo u obzir, gužva, prljavština i td... ustvrdili smo da je sjever najbolje riješenje. Pošto je Piva dio Crne Gore koji sam najmanje obilazio, odluka je pala. Krenuli smo put Pive. Ranije sam, zbog posla koji sam u to vrijeme radio, išao nekoliko puta za Plužine i bio sam fasciniran ljepotom tog kraja, ali nažalost, nijesam nikad imao dovoljno vremena da se tamo duže zadržim. Krenuli smo neđe oko 13 časova. Vedro nebo, na putu nema gužve...idealni uslovi. Elem, na početku odmah da kažem da sam imao problem sa telefonom, odnosno sa memorijskom karticom u istom, tako da su sačuvane samo nekolike fotografije, ali šta je tu je. Čitao sam dosta Andrića, pa ću "pokušati" predjele opisati riječima 
Put prema Nikšiću je predpostavljam svima manje-više dobro poznat, pa na taj dio neću trošiti riječi. Prava avantura počinje kada od Nikšića krenete put Plužina. Vozite se putem koji je dosta visoko, po kazivanju mještana čak na 1000m nadmorske visine. Put je odličan, održavan, nema rupa ni odrona, jedino što je realna opasnost su eskadrile govečadi koje slobodno lutaju magistralom, tako da treba držati pogled na putu iako predjeli oduzimaju dah. Pošto prođete skretanje za Žabljak, poslije nekih par kilometara, put izlazi na visoravan koja se nalazi sa lijeve obale rijeke Pive, odnosno jezera, tako da se vozite ivicom kanjona. Preko puta se nalazi ogromni masiv, odnosno sa desne strane, kad idete iz pravca Nikšića ka Plužinama, ali nažalost ne znam kako se zove. Na njemu se vidi jedna tanka linija, a to je put koji vodi u tamošnja sela, i to je zapravo bila naša meta. Takođe, prolazite pored dva etno sela, Brezna i Izlazak, bili smo na oba mjesta i ne bih se mogao odlučiti koje je ljepše. Ambijent je prekrasan, kao i hrana, cijene su i više nego razumne, tako da oba toplo preporučujem.
Put kojim smo krenuli je seoski put, kad se skrene put etno sela Izlazak i prodje se isto. Tim putem silazite u kanjon i dolazite do nivoa jezera, gdje je visinska razlika nekih par stotina metara u odnosu na magistralu. Pošto se pređe most preko jezera, penjete se na desnu obalu, na ranije pomenuti masiv koji je na nekih 1500m n.v. Pogled je veličanstven.
Na slici iznad se vidi dolazni put koji ide od etno sela Izlazak, most na jezeru, a u daljini se vide kanjon Pive, i po kazivanju jedne mještanke, usjek koji se nalazi desno je kraj kanjona Komarnice. Mislim da fotografija dočarava o kojoj se visini radi.
Na ovoj fotografiji se vidi visoravan, preko puta kanjona, preko koje ide magistrala, koja je u ovom slučaju jedva uočljiva, jer je daljina velika. Takodje, na obodu kanjona je uočljivo i etno selo.
Treća po redu slika je pogled niz kanjon, maltene skoro do Plužina. Takođe, oštro oko može uočiti magistralu. Znate onu izreku da slika govori više od hiljadu riječi? E u ovom slučaju to nije istina. Fotografije ne mogu da vam dočaraju pogled, ostajanje bez daha, osjećaj slobode, i akutni izliv Crnogorstva na mozak kad pogledate u kakvoj zemlji i ljepoti zivimo, samo da imamo pameti...opet, s druge strane, žao mi je što mi je ostatak fotografija propao.
Kasnije smo došli do sela, koje ne znam kako se zove, što je opet moj veliki propust, priznajem. U selu je kraj asfaltnog puta, gdje se nalazi prodavnica ispred koje su sjedili seljani i pili pivo. Kad su nas vidjeli na motoru, skočili su ispred nas i nijesu nam dali da idemo natrag dok se nijesu svi islikavali na motoru i sa nama. Na žalost, i te zajdničke slike su mi propale. Jedna smiješna stvar je što smo na početku mislili da su ljudi mutavi, žali Bože, jer niko nije pričao sa nama. Kad sam ih pitao može li se stići do Žabljaka od njihovog sela, najstariji se među njima oduševio riječima "pa vi ste naši!!!" Ljudi su mislili da smo stranci, iako su mi budvanske table na motoru. Poslije toga su krenule priče o motoru, koliko ima kubika, brzina, koliko može da ide, pržim li ga i tako to. Popismo po koje pivo, dok me je moja ljepša polovina prekorno gledala, ali šta da se radi
Na kraju, slika, ona i ja
Put prema Nikšiću je predpostavljam svima manje-više dobro poznat, pa na taj dio neću trošiti riječi. Prava avantura počinje kada od Nikšića krenete put Plužina. Vozite se putem koji je dosta visoko, po kazivanju mještana čak na 1000m nadmorske visine. Put je odličan, održavan, nema rupa ni odrona, jedino što je realna opasnost su eskadrile govečadi koje slobodno lutaju magistralom, tako da treba držati pogled na putu iako predjeli oduzimaju dah. Pošto prođete skretanje za Žabljak, poslije nekih par kilometara, put izlazi na visoravan koja se nalazi sa lijeve obale rijeke Pive, odnosno jezera, tako da se vozite ivicom kanjona. Preko puta se nalazi ogromni masiv, odnosno sa desne strane, kad idete iz pravca Nikšića ka Plužinama, ali nažalost ne znam kako se zove. Na njemu se vidi jedna tanka linija, a to je put koji vodi u tamošnja sela, i to je zapravo bila naša meta. Takođe, prolazite pored dva etno sela, Brezna i Izlazak, bili smo na oba mjesta i ne bih se mogao odlučiti koje je ljepše. Ambijent je prekrasan, kao i hrana, cijene su i više nego razumne, tako da oba toplo preporučujem.
Put kojim smo krenuli je seoski put, kad se skrene put etno sela Izlazak i prodje se isto. Tim putem silazite u kanjon i dolazite do nivoa jezera, gdje je visinska razlika nekih par stotina metara u odnosu na magistralu. Pošto se pređe most preko jezera, penjete se na desnu obalu, na ranije pomenuti masiv koji je na nekih 1500m n.v. Pogled je veličanstven.
Na slici iznad se vidi dolazni put koji ide od etno sela Izlazak, most na jezeru, a u daljini se vide kanjon Pive, i po kazivanju jedne mještanke, usjek koji se nalazi desno je kraj kanjona Komarnice. Mislim da fotografija dočarava o kojoj se visini radi.
Na ovoj fotografiji se vidi visoravan, preko puta kanjona, preko koje ide magistrala, koja je u ovom slučaju jedva uočljiva, jer je daljina velika. Takodje, na obodu kanjona je uočljivo i etno selo.
Treća po redu slika je pogled niz kanjon, maltene skoro do Plužina. Takođe, oštro oko može uočiti magistralu. Znate onu izreku da slika govori više od hiljadu riječi? E u ovom slučaju to nije istina. Fotografije ne mogu da vam dočaraju pogled, ostajanje bez daha, osjećaj slobode, i akutni izliv Crnogorstva na mozak kad pogledate u kakvoj zemlji i ljepoti zivimo, samo da imamo pameti...opet, s druge strane, žao mi je što mi je ostatak fotografija propao.
Kasnije smo došli do sela, koje ne znam kako se zove, što je opet moj veliki propust, priznajem. U selu je kraj asfaltnog puta, gdje se nalazi prodavnica ispred koje su sjedili seljani i pili pivo. Kad su nas vidjeli na motoru, skočili su ispred nas i nijesu nam dali da idemo natrag dok se nijesu svi islikavali na motoru i sa nama. Na žalost, i te zajdničke slike su mi propale. Jedna smiješna stvar je što smo na početku mislili da su ljudi mutavi, žali Bože, jer niko nije pričao sa nama. Kad sam ih pitao može li se stići do Žabljaka od njihovog sela, najstariji se među njima oduševio riječima "pa vi ste naši!!!"
Ljudi su mislili da smo stranci, iako su mi budvanske table na motoru. Poslije toga su krenule priče o motoru, koliko ima kubika, brzina, koliko može da ide, pržim li ga i tako to. Popismo po koje pivo, dok me je moja ljepša polovina prekorno gledala, ali šta da se radi Na kraju, slika, ona i ja
