Japanski proizvođači krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih osvajaju evropsko tle, no ne samo evropsko, i američki kontinent ,,pada'' pod navalom. Kopiraj, poboljšaj i onda prodaj po nižoj cjeni, tako bi otprilike mogla da glasi filozofija za novi segment u koji se upuštala Yamaha. Te 1981 godine prvi put u svojoj istoriji prestavljaju vazdužno hlađeni V2 agregat u tjelu custom motocikla. To je i prva Yamaha sa monoamortizerom. Bila je to Yamaha XV 750 Virago. Motocikl postiže uspjeh, pogotovu na američkom tlu gdje se i mjenja porezna politika koja je stroža prema uvoznim motociklima zapremine preko 700 kubika. Tako 1984 godine slijedi redizajn koji je nudio dva zadnja amortizera, rezervaor u obliku kapljice vode i smanjenu zapreminu (XV 700 Virago). Poslije toga slijedi širenje porodice Virago ka dolje i ka gore, tako da je do kraja životnog vjeka modela Virago postoje razni modeli sa oznakama: XV 125, XV 250, XV 400, XV 500, XV 535, XV 700, XV 750, XV 920 R, XV 1000/TR1 i XV 1100. Nas interesuje upravo 1984 godina kada se pojavio XV 500 Virago koga je 1988 godine naslijedio XV 535 Virago. Došlo je vrijeme za smjenu modela, a upravo ovaj motor je uzet za osnovu naslijednika.
Osnova pogonskog agregata je ostala ista, što će reći jedna bregasta u glavi zadužena za jedan usisni i jedan izduvni ventil. Hod klipa je povećan za 4 mm i sada iznosi 63 mm, takođe je povećan i prečnik cilindra za 5 mm te je prečnik cilindra sada 81 mm. Na taj način je radna zapremina povećana sa 535 na 649 kubika. Dupli karburator, kvačilo u ulju, petobrzinski mjenjač i kardanski prenos na zadnji točak je tehnologija koja je već bila viđena na Viragu. Ipak, stilski se novi model odvojio od Viraga. Npr. ponovo je za zadnje vješanje zadužen jedan amortizer koji je skriven od očiju, dok je zadnja viljuška takvog oblika da imitira izgled kao da je to custom koji nema zadnje vješanje (hardtail), tu je i prednja viljuška od brušenog čelika. Detalji kao što su duboki blatobran ili brzinomjer na rezervaru uz vrlo nisku poziciju za sjedenje (69,5 cm) davali su onaj tipični (klasični) custom izgled. Ta zamjena za već popularni XV 535 Virago dobla je oznake XVS 650 Drag Star i to se zbilo 1997 godine. Uz hromirane djelove i tešku gradnju taj motocikl je težio preko 220 kg (214 kg suv), ali u ovoj klasi je bitan stil, a toga Drag Star ga ima u izobilju. Ovaj model se ponegdje označavao i kao XVS 650 Drag Star A.
Sledeće 1998 godine na tržište stiže još teži model. Veći blatobrani napavljeni od čelika, veće i visočije sjedište (71 cm), umjesto klasičnih nogostupa tu sada postolja za noge kao i mjenjač izveden kao klackalica (petom se šalta u brzinu više, a prstima u brzinu manje), šire prednje gume, puniji manje zakrivljen upravljač i još mnogi drugi stilski detalji donose oko 30 kg više i nešto drugačiji stil. Ime tog modela je XVS 650 Drag Star Classic
Ta dva modela su činila osnovu Drag Star porodice. Dodajmo da se na osnovu dizajnerskih standarda koje je postavio ovaj model i tehnologije koju je imao model XV 1100 Virago tokom 1999 godine prestavljen model XVS 1100 Drag Star. I taj veći Drag Star imao je dvije stilske verzije kao i manji model. Iako su te dvije verzije prestavljale osnovu, iako je postojao bogat spisak dodatne opreme opet su se pojavljivale pojedine verzije kao što je 2003 godine prodajne salone vidio model XVS 650 Drag Star Silverado što je zapravo Classic sa dodatnom opremom kao što su bočne torbe, visoki blatobran, naslon za suvozača, nitne na sjedištu i još par dodataka kako bi podsječao na Touring modele. Zapravo, sve je to oprema kojom se mogao opremiti i model Classic.
Redizaj je uslijedio 2005 godine od kada je u ponudi samo model XVS 650 Drag Star Classic koji čuva pozicije na tržištu dok zamjena ne preuzme pozicije. Zamjena za Drag star se zove Midnight Star.
Moje lično mišljenje da je Drag Star najbolje pogođen model što se dizajna tiče (a to je ipak najvažnije u ovoj klasi). Virago je bio stilski nedorečen, dok se Midnigt Star ukopio u ostatak custom motocikala koje gledamo kod konkurencije, do je Drag Star ipak posban i prepoznatljiv. Tačno, ima sve elemente koje treba da ima jedan custom, ali uklopljene tako da je to prepoznatljiv motocikl i teško da će neko da pobrka Drag Star sa drugim (sličnim) motociklom. No, ako se zaboravi stil ostaje nam tehnologija koju je vreme pregazilo. Jedan disk naprijed, jedan doboš pozadi, ogromna težina, mala snaga agregata ... U vožnji se osjeća nedostatak snage, velika težina, svaka nepravilnost na putu, okretnost ne postoji, u gradu je kao sa kamionom, ... Jes' da sam se (samo) jedan dan družio sa ovim motociklom (Classic) i da sam sve ove loše strane primjetio ipak, ipak, nije mi silazio osmjeh sa lica dok sam vozio Drag Star. Smješak bi svaki put pobjegao sa lica ako sam probao ,,da nagazim'' ali sve je dolazilo na svoje u tzv. ,,kruzing vožnji''. Zapravo, ako bih morao u jednoj rečenici da opišem Drag Star ona bi glasila: ,,Stil je sve''.
