Mali čas istorije
Godina je 1961 i masovna produkcija automobila je značajno uticala na tržište motocikla te mnoge kompanije propadaju a Moto Guzzi sa velikim kapacitetima (u to vrijeme) traži nova tržišta ne bi li opstao, te nudi (proizvodi) trokolice, poljoprivredne mašine, specijalna vozila, pa čak i automobile. Zbog toga Giulio Cesare Carcano projektuje dvocilindrični vazdušno hlađeni motor sa uglom između cilindara od 90 stepeni koji je trebao da pogoni sportsku verziju automobila Fiat 500 te mu omogući dostizanje brzine od 140 km/h. Motor je naišao na odobravanje, ali kapaciteti fabrike nisu mogli da zadovolje traženi broj primjeraka pa dogovor na kraju nije napravljen. No, nije se odustalo od motora, povećana mu je radna zapremina na 754 kubika i iskorišćen je da pogoni vozilo 3x3 (jedna vrsta terenskog vozila sa tri točka koja je najsličnija traktoru). Nekako u to vrijeme pojavio se i tender vlade koja je tražila nove motocikle za policiju, a uslovi su bili da motocikli prelaze 100.000 km sa minimumom održavanja. To je bio dovoljan razlog da se motor projektovan za automobil, koji karijeru počinje u traktoru, nađe u motociklu. To je bio vrlo napredan motocikl sa automobilskim standardima trajnosti (bitno veći od motociklističkih) te jedna specijalna verzija ovog motocikla kupuje i policija u Kaliforniji. Kako je zapremina za upotrebu na motociklu smanjena na 703,3 kubika nova linija motocikla dobija ime V7. Tim modelom je okrenuta nova stranica u istoriji fabrike i Moto Guzzi se u potpunosti vratio motociklima. Dizajn koji je napravio Giulio Cesare Carcano nastavio je da usavršava Lino Toni (imao je iskustva u fabrikama Mondial, Bianchi i Gilera) koji je zaposlen da proširi gamu motocikala V7. Prva stvar koju je napravio je povećanje kubikaže na 757 kubika te je 1969 godine prestavljen V7 Special, te je poslije toga za meričko tržište konstruisao V7 Ambassador (koji kasnije mjenja ime u Californija
http://www.nolimitbikers.com/forum/view ... =18&t=2446" onclick="window.open(this.href);return false; ) i jedna je od najuspješnijih priča ovog proizvođača. Kasnije slijedi jedno od najvećih remek dijela: V7 Sport koji je mogao da dosegne 200 km/h, a imao je težinu od 200 kg i petobrzinsku mjenjačku kutiju. Da bi se to postiglo izmjenio je motor koji sad ima 748,3 kubika i razvija 52 KS. Motocikl je prestavljen 1971 godine kada i osvaja treće mjesto na ,,500 kilometara Monce'' posli ćega slijede mnogi uspjesi te postaje najčuveniji italijanski sportski motocikl u sedamdesetim. Današnji V7 je omaž tim motociklima iz sedamdesetih.
Evo ih zvanični podaci modelu
V7 Classic. Kako pišu u zvaničnom materijalu, kada se pojavio V7 tokom 2009 godine, te potom druge dvije verzije, tržište je reagovalo iznad očekivanja (1.000 prdatih primjeraka daleko prije zacrtanog plana). Zato se ubrzo i pristupilo razvoju naslijednika ove klasične linije, a smjernice razvoja su bile: elegancija, Italijan, dva cilindra, dostupan i sa jedinstvenom istorijom. U svakom slučaju ovaj V7 je u potpunosti novi motocikl. Na predhodnom modelu je bio motor koji korjene vuće od originalnog motora prestavljenog početkom sedamdesetih (projektovao ga je Lino Tonti) i koji se nudio tokom svog radnog vijeka u radnim zapreminama od 350 do 750 kubika. Taj agregat je širom svjeta prepoznat pouzdan i jednostavan, no kako je vreme prolazilo tako je agregat sve više zaostajao za konkurencijom te mu je danas glavna mana to što nema živosti u višim obrtajima. Stoga se pristupilo izmjenama na motoru koje su dovele do toga da je preko 200 mehaničkih djelova u potpunosti novo ili nanovo oblikovano te se ovaj agregat u 70% razlikuje od predhodnika. Pokrovi cilindara više nisu četvrtasti, kakvi su počeli da se ugrađiju od osamdesetih, već su obli kao što je imao i origanal iz sedamdesetih. Takođe, da bi se postovjetio sa originalom pokrovi ventila su napravljeni od alumijuma. Usisni kanali više nisu razdvojeni, već se iz jedne cijevi djele u dva kanala prema cilindrima, te ova mašina posjeduje jedno leptirasto tjelo za oba cilindra. Usis je gumeni, dajle ,,Y'' oblika prečnika 39 mm, odnosno 36 mm u odvojenim cijevima, dok je napajanje Magneti Marelli MIU3G sa prečnikom leptira od 38 mm. Jedan usis, ali dvije lambda sonde, što bi trebalo da obezbjedi manju potrošnju goriva i emesiju štetnih gasova uz povećanje snage i momenta. Nova je i glava cilindra u kojoj je svjećica pomjerena više ka centru. Izmjenjena glava je uticala da se poveća i kompresioni odnos (sa 9,2 na 10,2). Izmjenjen je i materijal u cilindru kao i dizajn klipova koji odnosi veća opterećenja, a sve te izmjene bi trebale i omogućiti jednostavnije podmazivanje uz novu poziciju filtera ulja. Sve te izmjene su učinile da je radna temperatura motora nešto niža, no što je najvažnije snaga je porasla za 12%, adodatak snage bi se trebao osjetiti već na 3.500 o/min. Mjenjać je takođe prepravljen, još uvjek ima pet brzina, ali bi sada izmjene brzina trebale biti preciznije, mekše i tiše. Dizajn je izmjenjen, no, tu nije smjelo biti eksperimentisanja jer se zna da ovo treba da podsjeća na slavni V7 Sport i V7 750 Specijal iz sedamdesetih godina. Rezervoar je sda kapaciteta 22 litra i napravljen je od metala (na V7 iz 2008 bio je napravljen od polietilena). Ram je, naravno, klasičan od čeličnih cijevi sa donjim djelom koji spojen šarafima. Prednje viljuške imaju prečnik od 40 mm i hod od 130 mm te na njima stoji natpis ,,Marzocchi'' dok na zadnjim amortizerima piše ,,Sachs'' te omogućavaju hod točku od 118 mm. Za zaustavljanje se brinu dva diska, prednji plivajući prečnika 320 i zadnji 260 mm. Točkovi su aluminijski sa šest paoka te su lakše od onih na predhodnom modelu. Gume koje se montiraju u fabrici su Pirelli Sport Demon.
Osim modela V7 Classic istovremeno će biti prestavljen i model
V7 Special koji se osim druge boje nudi i sa drugačijim točkovima sa žibicama i aluminijskim ramom.
Osim modela V7 Classic i V7 Special biće ponuđen i
V7 Racer koji će biti izrađen u ograničenoj seriji te će imati pločicu sa brojem na upravljaču. Ram je ofarban u crveno inspirisan originalnim modelom V7 Sport. Sjedište je predviđeno za jednu osobu (sjedište za dvoje se na ovom modelu se doplaćuje, kao i nogostupi za suvozača) te je rep izrađen u aerodinamičnom stilu iz sedamdesetih godina prošlog vijeka sa prostorom za ispisvanje takmičarskog broja. Iznad fara nalazi se mali vjetrobran od pleksiglasa na kojem iscrtan broj 7. Ručno brušeni aluminijum preovlađuje na ovom motociklu. Zadnji amortizeri su Bitubo WMY01. Kožna traka na rezervoaru kao da govori da se ovaj motocikl može voziti samo u otvorenoj kacigi i u crnom kožnom odjelu.
Tehničke karakteristike za sva tri modela su iste:
Motor: V2
Zapremina: 744 ccm
Snaga: 51 KS pri 6.200 o/min.
Momenat: 58 Nm pri 5.000 o/min
Mjenjač: 5 brzina
Visina sjedišta od tla: 80,5 cm
Težina: 179 kg
Rezervoar: 22 litare
