Nisam čovjek od pera, pa nikad nisam ni pomišljao da ću pisati izvještaj sa neke od svojih vožnji, tim prije što sam nov na motociklu i vozim se putevima koje su iskusniji među nama do sad hiljadu puta prokrstarili. U ovom što pomenuh je i razlog zašto uz ovaj izvještaj neće biti slika, kako ovakve pisanije ne planiram tako se za njih i ne pripremam. Ipak sam odlučio da sa vama podlijelim utiske sa svog jučerašnjeg putešestvija, jer mi se učinjelo da bi moglo biti zanimljivo pročitati šta se sve čovjeku može desiti za dva-tri sata vožnje motorom.
Meni je nedjelja uvijek rezervisana za bijeg u planinu, ali kako se ovaj put sve nešto iskonplikova i namjesti kako nebi trebalo, probudih se ja juče u oko osam sati bez plana kako da provedem dan. Pogled kroz prozor sa slikom Podgorice pritisnute dimom od obližnjih požara, od kojih zaudara na garež i u kojoj će kroz nekoliko sati biti krematorijum od temperature... me je navela na misao... Ja danas MORAM nekud poć!!! Pada odluka! Uzimam samo rezervni preoblak, nešto sitnica i ponjem se na motor... preko Vranića put Spuža.

Nastavljam prema Danilovgradu, kad u jednom trenutku iz žbuna jednog izlijeće podebeo policajac sa palicom. Posle kratkog razmišljanja odlučujem da stanem

Dobar dan gospodine, dokumenta! Dok ja vadim papire on govori... Znate li koji ste prekršaj napravili? Prekoračili ste brzinu... Ja govorim... dobro, a koliko sam išao?
A on će.. 83km/h! Rekoh mu.... Čekaj prijatelju, ja nisam ni znao da ovaj moj prdavac može toliko da ide, jesi li siguran!?

On pokaza radar.... jes časti mi !

I dobro, šta ćemo sad??? A on će.... za ovo ide vozačka!!! Čekaj druže, polako! Đe da mi uzmeš vozačku na motoru od 125cc, da mi se narod sprda, nemo zajebavat neće mi niko vjerovat! Poslije kraćeg ubjeđivanja i pominjanja imena komandira danilovgradskih.. i onih koje znam i koje ne znam, dobih ja dokumenta nazad i nastavih put... U Danilovgadu sipah gorivo, i pravac preko Zagarača prema Čevu!

Prvi put vozim tim pravcem, a poželio sam tuda da prođem jos proljetos kada sam prvi put vozio od Nikšića preko Čeva ka Njegušima, tada sam bio oduševljen putem i pomislio sam da će me i iz pravca Danilovgrada čekati nešto slično... Elem, moje nade su bile iznevjerene.

Evo ukratko šta tu možete očekivati... Davno asfaltiran, jako pohaban i na mnogim mjestima propao put, preuzak, zarastao, nepregledan, na kojem možete naići na neregistovane Fapove trinestice natovarene "zdrvima" koje ćeraju debeli ćelavi šoferi sa peškirima oko vrata kao da su ih od Hitlera oteli!

Imao sam na ovom dijelu mog puta, nekolika jako neprijatna "bliska susreta". Uz sve to, cijelom dužinom puta, njegovom sredinom u širini od 70 cm se proteže kao neka zmija, traka odvratnog šodera od kojeg se grozim i od kojeg me je strah! Jednostavno ne uživam u vožnji i ne osjećam se dobro... i tako...
U junačku stigoh Markovinu tankoj kuli pod Garač planinu!!! (ko sluša gusle prepoznaće stihove

), zatim Velestovo, Barjamovica i konačno Čevo!!! Poželjeh da svratim u kafanu Mila Vukotića u zgradi bivše pošte ali pogled na put prema Cetinju mi nije dao... to je ono zbog čega sam i krenuo jutros! Uživam istinski!

Na raskrsnici koja vodi prema Grahovu u u selu Drezna, viđeh otvorenu kafanu i odlučih da tu kafenišem... sjedam... dolazi momak gazda-konobar "dva u jedan", naručujem kafu i posmatram prizor do mene... Grupa lokalnih momaka Katunjana, sjedi za stolom udarila po pivu, smiju se i zajebaju jedan drugog...

Uživaju ljudi u 9.30 ujutro!

Ubrzo nastavak priče.....