Znate li da grcki ustav pocinje rijecima: ,,u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin." Tim rijecima ja i Davor Lucic u petak 17-og maja krenusmo iz Podgorice ka vjecnoj zublji vjecne pomrcine, Meteorima i Svetoj Gori i drzavi Grckoj, kapiji pravoslavlja. Obojici je ovo prvo duze putovanje. Nebo nad nama mracno, samo sto se ne provali. Da nas isprati i da poslednje savjete pred put dosao je moj brat Zeljko koji je opravdano sprijecen da ide sa nama. Tesko mu je, vidim ga. Boji se kako cemo i cini mi se da ga ne znam uznemirenijeg. A mi smo mirni. Znamo gdje idemo i znamo kako putujemo. Krenusmo sa andjelima...



Po neka kap kise doceka nas pred granicu te obukosmo kisna odijele. Fluorescentne prsluke pod obavezno i mogu vam reci da ce mi oni biti obavezni dio opreme bez obzira na vremenske uslove. Granicu predjosmo lagano, prakticno nas pogledali nijesu. Oko Skadra, kao i uvijek Ljesnjanima, pocinje nevrijeme. Problem sa kapljicama na viziru resavamo tako sto glave okrenemo malo ulijevo i odvrnemo gas. Ubrzo je stala kisa pa vise nijesmo okretali glave vec samo dodavali gas. Albaniju smo rijesili da predjemo sto prije i osim zbog goriva, nijesmo se zaustavljali do Ohridskog jezera i restorana Sveti Naum, neposredno prije Pogradeca cije su reg.oznake PG. Ovdje pocinusmo i razradismo dalju strategiju dnevne ture kojoj smo, otprilike, na polovinu. Cilj dana je grad Kalampaka u podnozju meteora. E sad, vise policijskih patrola smo vidjeli kroz Albaniju nego na ostatku puta. Je li zbog prsluka ili zbog cega drugo uglavnom nas niko ustavljao nije. I to na citavom putu. Ogranicenja brzine nijesmo postovali vec smo vozili shodno vjestini, obicno duplo vise od ogranicenja. Granicni prelaz izmedju Albanije i Grcke prodjosmo bez problema: pasos, saobracajna i zeleni karton. Kad je Grk shvatio znacenje moje registarske oznake, Pg AG OR, ustao je pruzio mi ruku i sa neskrivenim odusevljenjem pozelio srecan put.
Ah kakvi su grcki drumovi... nema guzve a ima preglednih krivina. Davor koristi svaku priliku da ocese kofere o asfalt. Ja sam umjereniji. Uzgred, posto je navigacija kod njega podesio je na trazenje puteva za bajkere. Mislim da ni jednu krivinu nijesmo razminuli do Kalampake. A ni stajali. Brzo smo nasli smjestaj koji smo ranije rezervisali, parkirali motore i krenuli u obilazak grada. Nada gradom dominiraju Sveti Meteori koji su i bez vjerskog znacaja cudo prirode. Vidjeti ih stvar je opsteg obrazovanja.



Grad je prepun motora i uglavnom ih svi voze bez kaciga. Prvo sto primjecujemo je da svi zvuce mnogo dobro, cak i neki ruzni skuteri skrecu paznju zvukom. Moja pretpostavka je bila da imaju lokalnog majstora sto ih za male pare prepravlja. Medjutim, zakonetka je rijesena kad smo sledeceg dana sipali grcko gorivo po cijeni od 1,9 evra. Skupo? Vrijedi svaku paru. Motori nam se preporodise, posebno Davorov jednocilindras. Prvog dana smo presli 588 km i poslije vecere od koje je nama dvojici ostalo podjosmo na pocinak. Ujutru je trebalo popeti se na Meteore pa nakon toga nastaviti za Uranopolis. Nesto oko 500km. Podranili smo oko 10, podmazali lance, a Davor prezentovao brzo uklapanje u novu sredinu


.
Pozdravismo se sa ljubaznim domacinima i krenusmo ka manastirima. Put do gore fenomenalan, sirok i ravan sa dosta krivina. Evo par fotografija






.
Nakon obilaska manastira krenusmo ka Larisi i Solunu. Veci dio auto put koji zbog sirokih krivina i slabog sobracaja uopste nije bio dosadan. Iskoristili smo priliku da testiramo motore i njihove krajnje domete.
Jeste bilo nezgodno oko Soluna. Sa svake strane upadaju, sijeku i preticu motorima, kolima, skuterima... ali i to prodje. Iskljucili smo se na put za Nea Roda i Ouranapolis. I meni je to najljepsi dio puta bio. Pred jednom kafanom ugledasmo dva motora sa lokalnim reg.oznakama i svratismo. Ambijent odlican, usluga odlicna, hrana vrhunska i free wi fi. Pri tom cijene smijesne.





e kako se ovdje odmorismo i okrijepismo Bog im pomogao. Nakon sto smo platili i krenuli da se pakujemo do nas dotrca jedna gospodja i dade nam po sladoled. Vjerovatno je pomislila i ovo su necija djeca. Mi prihvatismo, da je ne uvrijedimo, inace sladolede i slatkise i rakiju ocima vidjet ne mozemo. Nastavismo nas put i sipajuci gorivo prodje pored nas grupa od 7-8 motora. Mi druzeljubivi kako nas je Bog dao, krenusmo da ih sustignemo sto i ucinjesmo poslije par kilometara. Njima nesto ne bjesmo simpaticni pa nas propustise. Odatle pravac Uranopolis. Smjestaj u samom centru, rezervisan mjesec dana prije, savrsen. Dvije spavace sobe, velika dnevna, kupatilo i dva balkona za susenje opreme. Prizemlje pa motori gotovo na balkon. No sve to gubi se u vaznosti sjutrasnjeg dana: odlasku na Hilandar. Ustajemo rano i u svetogorskoj kancelariji uzimamo dozvolu za ulazak na Svetu Goru. Ona se placa 25 evra. Kupujemo karte za brod do hilandarske luke Jovanice. O dozivljaju Svete Gore i manastira Hilandara necu pisati. Ja sam vjernik. Pravoslavni hriscasnin. Prisustvo Bozje blagodeti osjecam u svakoj stopi te zemlje i svakom kamenu i drvetu sto je nadkriva. I onaj ko sumnja u postojanje Boga na ovome mjestu izgubice sumnju. Sjetite se, prijatelji, da je covjek ono u sto vjeruje. Evo malo hilandarskog ambijenta

...ajmo jos

Otkako si mi pomenuo da idete tamo, čekam putopis. Onaj momak koji je kupio motor od Ivana, bio je na da posjeti Meteore početkom maja i pitao me je ko su momci koji su bili tamo na motorima s podgoričkim tablicama i crnogorskom zastavom, ja mu rekoh da ste vjerovatno vi, ali sad skontah da ipak nijeste. Ko zna ko je to bio. Slike su odlične, mogu misliti kako ste tek vi puni utisaka.

Jesi li tablice uzeo namjenski za put na Hilandar (kontam da stoje za Agion Oros?) ili su ti i ranije bile te, nijesam zagledao onda?

Vidiš, što se tiče ovoga na kraju, sve je to individualna stvar... Ja s vjerom još pokušavam da nađem zajednički jezik (ali nije da se ne razumijemo, na momente), nego ovo počeh da pričam zato što ja uvijek navodim za primjer kako taj osjećaj, onaj koji sam imao kad sam prvi put otišao pod Ostrog, nigdje i nikad prije ili poslije nijesam imao i kako sam ga baš očekivao kad sam otišao na Hilandar, ali - nije ga bilo. Naravno, to zavisi od pojedinca.

Ka da sam bio sa Vama , pisi dalje nemrem cekat

vise nego odlicno!

U manastirskom konaku smjestaju nas u sedmokrevetnu sobu. Sa nama su jos Bokan, Barney i Peca iz Nisa. Barney je bajker, vozi dr 650. Ima gotovo 60 godina ali duh tridesetogodisnjaka. Bokan ne vozi motor jos uvijek, ali covjek je bajker po stilu zivota. Slusa ZZ Top, prije penzije je bio advokat, sada se bavi slikarstvom i umjetnoscu. Ovo mu je 105-ta posjeta Hilandaru. Njihova duhovitost i neposrednost ostavila nas je u cudu. Dogovaramo se da u povratku svratimo kod njih u Nis i budemo njihovi gosti. O tome kako su nas docekali i ispratili, nesto kasnije.
Sjutri dan, oko podneva krecemo sa Hilandara. Dolazimo u Uranopolis, motore zaticemo kako smo ih i ostavili. Meni je bilo muka da skidam top case pa sam ga ostavio na motor sa sve stvarima. Od ljubazne domacice uzimamo stvari, opremamo se i pravac Solun. Tamo stizemo za neka dva sata, smjestamo se u hotel koji je u centru grada i koji smo prije puta rezervisali. Motore ostavljamo ispred hotela uredno parkirane na trotoaru. Solun je prica za sebe. Tu smo bili dva dana i nista vidjeli nijesmo. Toliko ima znamenitosti da nijesmo stigli. Osjetili smo duh grada i vidjeli kako zivi nocu. Vjerujte, vrlo lako bih se navikao. Lijep narod, bar ovi sto smo ih mi zagledali.









Iz Soluna krecemo za Nis. Put je dosadan i vrlo loseg kvaliteta kroz Makedoniju i Srbiju. Vec ranije smo se dogovorili da svrstimo u Vranje i javimo se Micetu. To je nas drugar kojeg smo upoznali prosle godine kod manastira Moraca. Bajker i advokat, dobar covjek! I tako ulazimo mi u Vranje kad u susret dva policijska motora aprilia i moto guci. Momci se javljaju, prolaze pored nas, a onda polukruzno okrecu i zaustavljaju. Na prvu mi nejasno, ne vidim razlog... a onda pocinje prica: odakle momci? Iz Podgorice. Vi li ste Micetovi drugari? Mi smo. Za nama , od jutros vas cekamo! A onda, sa jednim policijskim motorom ispred i jednim iza, kroz citavo Vranje. U raskrsnice se pale sirene i rotacije da ko ne iskoci. Prolaznici gledaju. Meni malo neprijatno ali nekako ponosan. Ne mogu da vjerujem! Dolazimo pred prostorije kluba, u kojima je i restoran. Predsjednik kluba oblaci klubske boje i docekuje nas kao brat! Policajci i ako je u toku akcija prave pauzu i narucuju nam pice. Zovu Miceta koji odlaze sudjenje i u roku od 5 minuta dolazi kod nas. Dolazi jos nekoliko momaka koji se takmice ko ce bolje da nas ugosti. Tako nesto ja do sad nijesam dozivio. Nadam se samo da ce biti prilike da ovim ljudima uzvratim gostoprimstvo. Stvarno su nas zaduzili. Takodje, ponudili su nam smjestaj u Vranje, novac ukoliko nam ga je prifalilo, a rucak je bio obavezan.
Nakon rucka po jakom pljusku krecemo za Nis. Oni nas razumiju. Malo kise nikome ne smeta. Sto voda skvasi vetar osusi. Meni je to bio prvi put da vozim po takvom pljusku. Nista se ne vidi. Magli mi vizir. Kola iz suprotnog smjera zapljuskuju... Iskustvo koje mi je omogucilo sjutrasnju voznju. U Nis stizemo u sumrak. Javljamo se nasim prijateljima sa Hilandara koji dolaze za 10 minuta. Javljamo se i Marku, niskom bajkeru kojeg sam upoznao preko foruma bj bikers-a. Dolazi i on i to poslednji, no to ga ne sprecava da uzme racune i plati sve sto smo do tada jeli i pili. Mi odlazimo kod Bokana kuci koja je u stvari vise muzej sa svim antikvitetima koje ima. Docek uz niksicko pivo i lokalni specijalitet koji se sluzi srebrenim escajgom sa dvora kralja Aleksandra. Pricamo do kasno u noc, cujemo mnogo interesantnih prica i naucimo mnogo o ljudima. Bokan nam saopstava da ujutro ima jednu obavezu, ostavlja nam kljuc kuce i moli da se ponasamo kao u svoju kucu. Toliko vrijednih stvari povjeriti ljudima koje vidi drugi put u zivotu? Nista mi nije jasno. Ujutro je dosao oko 9, donio nam niske bureke. Poslije dorucka idemo do grada na kafu i zovemo Marka. On dolazi brzo i poslije kafe kaze da ce nas on izvesti iz grada. Tako mi za njim kroz Nis, ali mi ne djeluje kao izlaz. I nije bio. Stajemo pred restoran i u nemogucnosti rasprave idemo na rucak. I tu smo se urnisali. Tek nakon oboga pysta nas da idemo i izvodi na put koji vodi iz grada. Gostoljubivost ovih ljudi natjera me da razmislim o sebi i svojim postupcima. To sto sam ih upoznao ucinjelo me boljim covjekom i hvala im na tome. Evo jedne fotke. S lijeva na desno: Marko, Peca, Barney, Davor

E pa da lijepim to vracate.
Odlican putopis a solidarnost bajkersku ces sve vise upoznavati sto vise budes putovao i zato... udrite po gasu

nekako mi se cini da ima jos svaka cast!

Momci svaka cast!
Sto reci drugo...

Sent from my GT-I8190 using Tapatalk 2

Svaka cast momci! Uzivao sam citajuci i gledajyci slike.