Elem putopis je Podgorica Igumenica, ica, ica….
Vožnja by Džoni i Slowhand
Dobre japanske makine, Fazer i R2D2
Kao što sam rekao prije u postu, namjera je bila sa bratom da idem na jug Albanije, vidim par interesantnih mjesta, spavamo i nazad. Bratko je nažalost otkazao, ali se javlja kolega Džoni i dogovor pada da idemo.
Sa Džonijem se dogovaram da jug Albanije ne bude krajnja destinacija, već da zapičimo na Krf. Odlično, znam da ima trajekta iz Sarande, odemo sa njim na Krf, sjutradan nazad i to je to. Nažalost to smo se dogovorili u petak veče, nisam imao vremena da išta provjerim oko trajekta od Sarande do Krfa, informacije na internetu su bile dosta šture, a bilo je kasno i nije radila lučka služba da to provjerimo.
Nema frke, usput ćemo sve srediti, zbilja je odlično kada je put cilj, a ne destinacija, sve je nekako lakše i opuštenije.
Nalazimo se ujutro oko 8:20 ispred Sozine i krećemo put graničnog prelaza Sukobin.
Stanka za gorivo. Nije uopšte bilo hladno, čak ni rano ujutro, kasnije će se pokazati da nas je fenomenalno vrijeme pratilo čitavim putem.
Za kratko vrijeme smo na granici, bez problema, samo što Džoniju traže međunarodnu vozačku dozvolu na albanskom šalteru. Ovo mi je uvijek čudno, proputovao sam motorom Evropu, nigdje mi ne traže međunarodnu vozačku, naša standardna je OK, jer ima tekst na engleskom, samo u Albaniji traže međunarodnu. Uglavnom, nakon 2 minuta prolazimo dalje.
Stanka na benzinskoj pumpi poslije grada Lezhe
Putevi kroz Albaniju su sve bolji i bolji, do grada Lezhe je magistrala, ravna i jako kvalitetna, što je kolega iskoristio da ga malo pusti po gasu’… Nije ni čudo nakon naših puteva i zavijutaka, malo da se isprazni.
Raspoloženje je na nivou
Poslije Lezhe-a počinje autoput. Taj autoput je nešto najčudnije, po čemu sam se vozio. Kvalitet kolovoza, širina, sve je super, ali autoput prolazi direkt kroz naseljena mjesta, ima raskrsnica na njemu, gdje se iz glavne trake skreće lijevo ili desno, i što je najgore, masu ljudi pretrčava autoput, i još preskače središnju betonsku prepreku. Ovo čini da se ne može opustiti i voziti, već stalno strecaš. Na jednom mjestu smo vidjeli da su ostavili merdevine da lakše pređu, brrrrr. Sve je to super preko dana, ali naveče, uh o tome malo kasnije.
Već poslije skretanja za Drač, ide stariji autoput, takođe kroz naselja, ali barem malo „odsječen“ od okoline. U Draču stajemo na doručak.
Odlično vrijeme, savršena temperatura, sjedimo na plaži i jedemo giros od misterioznog mesa….
Simpa brod, pretvoren u stambeni objekat, ne vjerujem da se pomjerao neko vrijeme sa ovoga mjesta
Ovdje sam baš pomislio na sve nevjerne Tome koje su mislile da će nam biti hladno/kvasno/ružno….
Ponio sam ovog puta fotoaparat, na par prošlih putovanja, ništa nisam ni nosio ni fotografisao, baš mi je sada bio merak par dobrih fotki da napravimo.
Poslije Drača krećemo ka Vlori.
