Naime radi se o jedno događaju, koji bi više predstavio kao djelo svih nas nego moje lično, a s ciljem da nas upravo dožive sve generacije i strukture onakvim kakvi u stvari jesmo.
Prije par dana na kružnom toku kod tržnog centra Gintaš ispred mene (bio sam na motoru) izleće žena na sred ceste sa povicima da je hitno prebacim. Malo usporih kad čuh da joj je neko ukrao biciklo i prstom pokaza na siluetu koja je već bila kod semafora (onih u blizini Dječević servisa), moleći da sustignem dotičnog.
Malo dodah gas i kad skrenuh sa semafora u onu ulicu koja vodi put Bastona, vidjeh da se osoba na biciklu prebacila na trotoar. Produžih do sledećeg skretanja, siđoh sa motora sa sve kacigom (što znam može mi valjat) i presretoh ga. Momak oko 24 godine, zaustavi se uz povike "ne ne ne ne". Naredih mu da siđe sa oduzete pokretnosti a on reče "A nisam samo sam htio da se provozam". Dok sam oduzimao bicikl on se dohvati mobilnog pa polako produžavajući neočekivano brzo uspostavi vezu i reče onako da ga ja čujem "Evo brate nemogu stići na vrijeme nikako".
U to stiže i žena sa taksijem, zahvalna govoreći da bi joj ovo bilo drugo biciklo što su joj ukrali. Predpostavljam da joj je ovo mnogo značilo, otprilike mi je djelovala da je za nju to velika investicija a i njene godine oko 50 su u meni pobudile dodatno sažaljenje.
Na pamet mi nije padalo da momka koji je pokušao da ukrade biciklo nešto "hapsim" ili zadržavam, izvlače se i ovi veći bez ogrebotine za sve i svašta pa neka i on dobije drugu šansu (NADAM SE NE ŠANSU ZA KRAĐU).
Eto pomalo smiješna priča ali svakako kao što sam na početku rekao, ispričana sa namjerom da se pripiše kao djelo bilo koga od nas jer sam siguran da bi svako isto postupio.
ja sam ipak za poštovanje zakona. prijavio bi ga. bratov bicikl je ukraden prije neki dan iz dvorišta. u sred bijela dana na 2m od ulaznih vrata u kucu. da mi ga je nac
)
