Zaputih i ja da obiđem narod i zemlju Riječke nahije. Podgorica, put Cetinja, skretanje prema Rijeci i avantura počinje.
Nedavno bješe obilježeno 300 godina od bitke na Carevom lazu, jedne od najslavnijih crnogorskih bitaka.
Plan mi je bio da prođem Karuč, Dodoše, Žabljak Crnojevića, Virpazar i Rijeku Crnojevića. Put ribe, vina, meda i smokava.
Kako piše i na tabli od Dodoša do Žabljaka se može samo ljeti kad su livade suve.
Supštih se do Karuča. Prilično usak i nepregledan put, zarastao u krš i draču.
Posle samo nekoliko stotina metara pogled puca na ribarsko naselje i Karučko oko poznato po bogatom ulovu ukljeve.
Ne bješe neki dan za panoramsko fotografisanje.
Nedavno sam čitao tekst o staroj stražarskoj kućici zaštitniku karučkih laguna. Tekst je napisala Karolina Jovićević koja je sa suprugom obnovila kućicu i sačuvala je od propadanja. Dio koji se meni posebno dopao: „...znao je pravce dominantnih vjetrova, različite uglove sunca, predvidio je maksimalni vodostaj i isključio je mogućnost plavljenja. Poštovao je narav lokacije. Pažljivo je odmjerio gabarite prostora koji mu je bio potreban za život i obavljanje posla i nije zauzeo više nego što je neophodno. Njegovo ekonomisanje namjerom i projektom, ne preoznajemo kod naših savremenih graditelja. Nije bio pohlepan. Bio je praktičan, skroman i častan. To nepogrešivo osjetite čim zakoračite u kućicu. To je tačno prava mjera. “Prava mjera čega?” možete upitati, cinično. Pođi tamo, prijatelju, pokloni sam sebi taj osjećaj. Uvjeravam vas da je to tačno prava mjera ljudskog bića. Sasvim je moguće da nikada niste osjetili što znači biti u prostoru koji vam savršeno odgovara. Većina savremenih zgrada su prevelike za nas. Gradio ih je ego, a ne potreba.“
Ne uspjeh da je nađem, bijeh poranio, pa ne viđeh živo čeljade da pitam kuda treba do nje... a trebalo je nekakvom kozjom stazom. Nastsvih put Dodoša, mjesta đe je Živko Nikolić snimao scene iz filma Čudo neviđeno.
U Dodoše, spremahu se drva za zimu.
Tu počinje moj offroad. Jakah se nekako s ovim mojim kroserom i skapirah da za offroad treba bildovat, kako sebe tako i motor.
Vas glibav i zadovoljan. Kad sam doša’ kući pitala me žena, da nisam đe kome ploču izliva’ usput.
Nekih par kilometra preko livada, pored vrba i kroz prašinu stiže se do Žabljaka Crnojevića prijestoni grad – tvrđava dinastije Crnojević.
Nastavljam dalje prema Ponarima i pored Vukovaca. U Golubovce se uključujem na magistralu, Vranjina i onda Virpazar. S Virpazara se može svašta nešto: brodićem po jezeru, starim putem do Bara, starim putem do Ulcinja preko Murića, starim putem za Rijeku Crnojevića, a ja se mišljah da idem vinskim putevima po crmničkim selima. Ostavih to za neku drugu priliku.
Pošto se izfotografisah (ka što vidite
) i taman šćah da se dovatim kakve domaće stolice i rakije, kad predamnom...
Tomos – Puch 250 !!! Konobar mi reče da ga je gazda kupio od tadašnje milicije, da je star preko 50 godina i da je u voznom stanju. Skvahsih grlo i nastavih stari putem prema Rijeci.
Na Rijeku bješe živo, biciklista, turista... čeha i čehinja.
A onda istočnonjemački simbol i ukrajinska pozadina na Rijeci Crnojevića
Pošto se odmorih od hiljada pređenih kilometara zaputih prema Obodu – Riječkom gradu. Ovo mjesto je zajedno sa Rijekom Crnojevića bilo prvo državno, crkveno i kulturno sjedište Crne Gore. Na Obodu je prije više od 500 godina počela sa radom prva ćirilična štamparija na svijetu u kojoj je i započeto štampanje Oktoiha. Na ulazu piše da je u zvaničnim čestitkama povodom proslave 400 godina Obodske štamparije, Univerzitet Oksford pisao da je Crna Gora imala štampariju prije Engleske.
Bješe došlo vrijeme da se ide doma. Za mene početnika jedan odličan dan, pređoh nešto više od 120 km, viđeh po nešto što do sad nijesam vidio i bjeh bogatiji za još jedno moto iskustvo. Do sledećeg!!!
P.S. kad krenem na evropsku turu biće 648.254 slike.
