Gospodar kolašinskih drumova
„Kada sam bio dijete, bila je u Kolašinu saobraćajna policija i neki motor. Od kada sam ga vidio znao sam šta želim da postanem"
Priča o Janku Vlahoviću, saobraćajnom policajcu iz Kolašina, može se ispričati na više načina i iz više razloga, i nijedan ne može biti nezanimljiv. Višestruki prvak u alpskom skijanju, pobjednik mnogih zimskih i brdskih auto-trka, ljubitelj motocikala, uspješan i u streljaštvu, čovjek koji je bez ijednog loma preživio četiri teške saobraćajne nezgode, nekoliko puta nagrađivan policajac... Sve to je „materijal“ za dobru novinarsku priču.
Na magistrali ga poznaju, kako kažu, po „holivudskom izgledu“ i skupom službenom motociklu BMW grupe republičke policije za bezbjednost saobraćaja. Anegdote iz njegovog života, tačnije njegove duhovite rečenice, prepričavaju se po gradskim kafanama, ali kada priča o sebi, Janko to čini šturo i bez previše detalja. Čudi ga, kako kaže, i interesovanje novinara. On samo radi i voli svoj posao, već dvije i po decenije. Radi kao policajac zbog svoje opsjednutosti motociklima i od 1987. godine živi svoj san.
„Kada sam bio dijete, bila je u Kolašinu saobraćajna policija i neki motor. Od kada sam ga vidio znao sam šta želim. Policajac na motociklu - to je postala moja najveća želja. Kao policajac sam počeo da radim 1984. godine, a već 1987. ostvario svoj san i zadužio prvi motor i evo, već četvrt vijeka tako. Na magistrali na motociklu“, objašnjava Janko.
Iskustva za akcioni film
A tokom svih tih godina doživio je dovoljno za scenario akcionog filma. Vozači ga znaju kao neumoljivog i nesklonog „gledanju kroz prste“, pa čak i kada je riječ o vozačima ministra koji su iznenađeni što im pred policajcem nije dovoljan alibi to što voze državnog službenika. Tim prije što je Janko rođeni brat predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice.
„Mnogo je smiješnih situacija oko toga. Nedavno me jedan vozač, kada sam ga zaustavio, pita: „Au, jesi li ti Medenica“, zaboravljajući da mi je sestra po mužu Medenica. Ja kažem: „Ne, ja sam Vlahović“, a ovaj odgovara: „Hvala Bogu, onaj Medenica je nezgodan, ja se uplaših da je on“. Zaista, trudim se da radim svoj posao onako kako pravila i obraz nalažu, ne ’popuštam’ zbog toga što je neko na nekoj funkciji“, prepričava Janko jednu od anegdota na magistrali.
Na službenom motociklu je doživio nekoliko nezgoda, a kako kaže, ni sada mu nije jasno kako je ostao živ i bez ijednog loma. Uglavnom, na isti način svaki put su ga udarali automobili, kada krenu u preticanje.
„Pošto sam postao poznat po tim nezgodama, kada se desi neka sljedeća, pitaju me ’Opet si pao s motora?’ E tada mi bude krivo, jer nijednom nijesam pao, nego su me udarali. Imao sam četiri nezgode, poslije kojih ’normalni’ rijetko preteknu. Sve su se desile na isti način. Na primjer, pretičem kolonu da bih isključio teretno vozilo koje ’vuče’ kolonu i tu neko započne preticanje i udari me. Nikada mojom krivicom“, kaže jedan od napoznatijih saobraćajnih policajaca u državi.
Bujna mašta se nije upetljala
Detalji nezgode koju je doživio u Međuriječju se godinama prepričavaju. Čak ni, nerijetko, vrlo bujna provincijska mašta nije imala šta da doda na stvarne događaje, pa Janko kaže da ništa od onoga što je već legenda nije izmišljeno.
„Da, tačno je sve oko te nezgode. Istina je, prilično brzo sam vozio. U susret meni je išla kolona, a ispred mene nije bilo nikog. Vozilo iz te kolone je na pravini skrenulo naglo na moju traku. Uspio sam da ga izbjegnem otišao sam desno, ali nijesam uspio da se vratim. Motor se zaustavio na 27 metara, a ja letim još toliko. Izmjerili su kasnije - pao sam 57 metara daleko. Nije bilo lomova. Pošto sam nakon pada bio u polusvjesnom stanju, evo kako su meni pričali. Vide da ja nakon toga pada ležim sav u krvi i niko mi ne prilazi, misle mrtav. Odjednom ja ustajem i sjedam. Ponovo ustajem i prilazim još nekoliko metara. Konobar iz obližnje kafane mi je u međuvremenu donio stolnjak, očistio sam krv s lica, i potpuno došao svijesti. Odmah sam se sjetio svega. Sjetio sam se i da me udario ’golf’ i pitam ko ga je vozio. Javlja se čovjek i objašnjava da mu je dijete povraćalo i da se okrenuo pozadi, i u tom trenutku izgubio kontrolu nad vozilom. Dok on priča, pogledam se u retrovizor od kombija i ono što sam vidio bio je užasan prizor. Mislio sam da sam unakažen. E, to mu nijesam mogao oprostiti. Ja prilazim i pesnicom nokautiram vozača ’golfa’, koji još objašnjava zbog čega je došlo do nezgode. On pada na jednu stranu, a ja na drugu ponovo u nesvijest“, prepričava Janko detalje dana kada je čudom ostao živ i tek lakše povrijeđen.
Sugrađani prepričavaju i ono što se nakon toga dešavalo u podgoričkoj bolnici. Janko pristaje da ispriča jednu, kako kaže, „pristojniju“ i za novine odgovarajuću varijantu. Ostatak je samo za muške razgovore za kafanskim stolom.
„Ležim ja u bolnici, a za mene zadužena mnogo zgodna medicinska sestra. Kad me pita kako sam, ja se potrudim da što dramatičnije kažem da nijesam dobro. ’Palilo’ je to neko vrijeme, ali me nije ’ispoštovala’ do kraja. Ubrzo je otišla, valjda nijesam bio ubjedljiv, a s obzirom kako sam izgledao nakon dešavanja na magistrali, ne čudim joj se da nije bila motivisana da me duže čuva“.
Nije mogao da odoli bandži skokovima
Priznanje za duhovitost i profesionalno poštenje sugrađani su Janku odali na mnogo neformalnih načina. No, on je bio i nekoliko puta nagrađivan i od države. Najviše priznanje u policiji – plaketu bezbjednosti, dobio je 1990. godine. To visoko priznanje potpisao je tadašnji predsjednik SIV-a Ante Marković. Nagrađivan je i od vojske, zbog akcije hvatanja jednog, do zuba naoružanog, dezertera.
Podjednako su mu draga, mada ih ne drži po zidovima porodične kuće, i priznanja i nagrade u sportu. Kao alpski sijaš bio je trostruki državni prvak u skijanju. Taj dio sportske karijere završio je kao vicešampion SRJ. Kako kaže, opsjednut je i automobilima. Na svih devet crnogorskih vinter staza postavio je rekorde. Odnedavno je uspješan i u brdskim trkama. Oprobao se vrlo uspješno u mladosti i u streljaštvu.
Najpozantiji kolašinski policajac nije propustio priliku da isproba bandži skokove. Dok je sa ženom i dvojicom sinova išao na vikend prema Žabljaku, nije mogao da odoli izazovu da ne skoči sa mosta na Đuđevića Tari.
„Probah i to, eto. Kada su me pitali poslije kako je bilo, rekao sam lijepo, ali, brate mili, baš kratko. Ne mislim ja da sam nešto posebno zanimljiv, jednostavno takav sam i živim u skladu sa svojim karakterom. Imam i ’drugu stranu’. U posljednje vrijeme, od kako me žena ’stisla’, više sam kod kuće, pa se malo bavim i zanatstvom. U suštini, mislim da je najlakše reći ’ne umijem’, a sve se može kada postoji volja i motivacija“, završava razgovor policajac, koji u najveće životne uspjehe ipak računa porodičnu sreću, mnogo prijatelja i čist obraz.
Za prestupnikom sa visokom temperaturom
Sa ništa manje duha Janko prepričava i nekoliko potjera za različitim prestupnicima po magistrali. Potjera za „sumnjivim“ motociklistima, koji su pokušali da izbjegnu policijsku provjeru, trajala je satima magistralom i kroz šumu od Kolašina do Mojkovca.
Na kraju su privedeni, a detalji njihovog hvatanja prevazilaze scenario filma.
„Bilo je tu i jurnjave motociklima, i vožnje pored puta, i trčanja, i padanja po šumi. Ma, svega i svačega. Znam samo da sam, kada sam to obavio, bio mnogo prljav. Imao sam još jednu sličnu akciju, opet kroz šumu, ali ovog puta pješke.
Dok sam bio na magistrali, na dijelu puta koji od Mojkovca vodi prema Žabljaku zaustavlja se taksi vozilo i vozač traži pomoć, jer čovjek kojeg vozi ima pištolj i prijeti. U autu je bila još neka žena. Tog dana sam imao visoku tempraturu i nijesam bio baš za jurnjavu kroz šumu, ali moralo se.
Čovjek s pištoljem iskače iz auta i bježi, a ja za njim. Ubrzo sam ga stigao, ali sam prije toga uspio da se od glave do pete isprljam. Stavio sam mu lisice i privezao ga za ’rotaciju’ i sakrio se u kola. Nijesam od bruke mogao onako prljav da stojim da me gledaju“, uz smijeh priča Janko.
izvor: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;
hehehehehe ACAB