Postavljeni zadaci su bili: četri cilindra i četri izduva kako bi se mogao poistovetiti sa Moto GP pobjedničkim motociklom. Tehnologigija mora biti takva da omogući lako održavanje korisniku, ali ne na uštrb visoke tehnologije. Budući motocikl bi trebao biti dobra naprava za putovanje, te bi bio i brz. Kažu da je pred razvojni tim posebno zahtjevano da povedu računa o egronomiji (nauka koja industrijske proizvode prilagođava ljudima). Zahtjevi koji su postavljeni pred razvojni tim sadržani su u nekoliko tačaka i glase:
- obezbjediti stabilnost pri velikim krstarećim brzinama (između 140 i 160 km/h), ali ne na uštrb okretnosti u gradu.
- kočioni sistem bi trebao biti pouzdan i otporan na uzastopna kočenja, čak iako su ona izvedena na visokim brzinama.
- vibracije svesti na minimum ne bi li se smanjio umor vozača prilikom dužih putovanja. S' tim u vezi položaj vozača mora biti takav da ne umara, te da su komande tako izvedene da budući vozać vrlo lako može da nauči kako da ih koristi.
- svjetla i instrumenti moraju biti veliki i pouzdani kako bi se lakše uočavali i tako pružila sigurnost vozaču jer bi tako velika svjetla lako uočili drugi učesnici u saobraćaju.
- povećati servisne intervale za svaki dio, te ih napraviti tako da su laki za održavanje i servis.
- naparaviti originalan dizajn koji će opet biti lak za masovnu proizvodnju uz korišćenje novih tehnologija.
Da bi se sve ovo postiglo za razvoj ovog modela je prvi put korišćen kompjuter. Iz današnjeg ugla gledajući vrlo primitivan, ali je bitno skratio vrijeme razvoja. Još jedan bitan podatak, kada je Harada obilazio Sjedinjene Američke Države u prodavnicama dodatne opreme za motocikle je gledao disk kočnice. Neki vlasnici Honde CB 450 su kupovali taj dodatak. Zato je na njegovom putu bila i fabrika Lokhart (Lockhart) koja je proizvodila disk kočnice. Prva ideja je bila da se točkovi naprave tako da se vrlo lako mogu adaptirati na disk kočnice, ali Součero Honda je presudio da budu isključivo disk kočnice jer to je ta nova tehnologija koja se, između ostalog, traži. Još nešto, zahtjevao je da motocikl bude većih dimenzija. Kako je ispričao timu, kada je bio u Švajcarskoj zaustavio ga je policajac na motociklu. Bilo mu je smješno što policajac vozi mali motocikl sve dok nije vidio da je u pitanju Triumph od 750 kubika. Tada je shvatio da motocikl nije mali, već je policajac ogroman. No, shvatio je da ako misle svoje motocikle da prodaju u velikom broju u inostranstvu moraju ih napraviti većim po dimenzijama. Prezentacija novog modela sa oznakom CB 750 održana je u januaru 1969 godine (motocikl je razvijen za godinu dana). Za američko tržište je objavljena cjena od 1.495 dolara (tada su se veliki motocikli prodavali u cjenovnom rasponu od 2.800 do 4.000 dolara). Prodaja koja je počela tempom od 1.500 primjeraka mjesečno ubrzo je porasla na 3.000. Specijalizovana štampa je ovaj motocikl opisivala ,,najprefinjeniji serijski mototocikl ikada napravljen'' ili ,,remekdjelo izdržljivosti i preformasi''. Osim niske cjene imao je opremu koju skuplji konkurenti nisu imali, a to je osim rečenog kočionog diska bio električni starter. Ovom modelom je označen definitivan propast britanske, pa i evropske moto industrije.
Motocikl sa rednom četvorocilindricnom mašinom, četiri megafonske izduvne cijevi, četiri karburatora, elektrostarterom, prednjom disk kocničnicom i rad skoro bez vibracija. Ovo zadnje dileri Honde su dokazivali potencijalnim kupcima tako što su punu času vode stavljali na sjediste i odvrtali gas - iz čase se nije prolila ni kap vode.
Glavni konkurenti su bili Triumph Trident, BSA Rocket 3, Norton Commando Fastback, Harley XLCH, ... ali Honda je djelovala mnogo svežije, a sto je najvažnije imala je i povoljnu cijenu. Nije ni čudo sto je vrlo brzo zbrisala konkurenciju, pogotovo do tada najprodavanijeg Triumph Tridenta. Kao primjer navešću podatak da je 1976 na pet prodatih Hondi prodat tek jedan Triumph.
Šta je to Honda nudila: redni četvorocilindrični motor radne zapremine 736 kubika, 67 KS na tezinu od 220 kg. Indian, Ace, Henderson, Gilera su imali četvorocilindricne motocikle, ali ko se jos sjeća toga, redni četvorocilindrični motor vezuje se za Japansku industriju upravo zbog CB 750.
Motocikl nije bio bez mana. Recimo, vrlo teško se dizao na centralni nogar (za mnoge je to bila nemoguća misija), dok je ulje za podmazivanje lanca skoro uvjek završavalo na auspusima. No, to su nedostaci kojih se skoro niko ne sjeća. CB 750 ostao je u proizvodnji punih deset godina i prodao se u više od 400.000 primjeraka.
