PUTOVANJE U CRNU GORU
1. dan:
U ljepom julskom jutru sa Darjom sjeli smo u Mariboru na našeg Kawasakija 500 GPZ i natovoreni uputili se prema dalekoj Crnoj gori, sa prijašnjim ogledom Bosne. Već rano ujutro ispred Ptuja nas je sačekala oko 10 kilometarska kolona stojećih avtomobila, koji su ćekali na granićni prijelaz Gruškovje (kad će ovi doći na red!?). Zato skrećemo odmah prema Rogatcu gdje u momentu prestupimo granicu. Svuda kolone i čekanje, ali mi sa motorima ne ćekamo, već svuda polako presticamo kolonu, kao ostali bikeri. Još ispred Karlovca prvi odmor na prepunom odmaralištu i onda dalje prema Plitvicama. Dobar je drum (cesta), ali mi vozimo umireno. Na granici nikakvih problema i već smo na putu prema Bihaću. Ovde je sledeći odmor i mijenjamo eure u marke. U Bosni uvek se dobro osećamo, ne zanimaju nas politički stavovi i ako smo dobri prema ljudima i oni su vrlo ljubazni do nas. I posebno se nama sviđaju njihove cjene. Put iz Bihaća premai Jajcu je fenomenalan, kao i krajolik. Ali treba pripaziti na radarske kontrole. U međuvremenu stajemo u Kljuću, ljepom bosanskom mjestašcu. Ovaj put prema Sarajevu već znamo, nije loš, ali se na kraju vuće kao žvakaća guma. Napokon dolazimo u Sarajevo i nastavljamo dalje prema Palama i Priboju. Prva greška: trebali bismo prema Foči i onda u Crnu Goru. Na Palama još punimo gorivom, jer pejsaž nije loš, ali nam nekako ne daje poverenje. Čovjek na benzinskoj stanici savjetuje nam nastavak puta po nekom stranskom putu preko Goražda do Priboja. Njegov savjet nekako ne ide skup asa kartom, zato ostajemo na glavnom putu. Ali, imao je pravo. U momentu glavni put jednostavno nestaje. Ne znam, da li se nastavlja gradilište ali sa motorom se tu ne može proći. Okrećemo natrag i nemamo drugog izbora, nego po savjetu momka iz benzinske stanice. Uzki put uvjek je uži i poćne, da se penje. I to vrlo visoko. Na kraju već smo visoko u planinama i već blizu nekih planinskih kuća. Put je na tren vrlo loš, dok se ne pretvori u makadam. Jao! Daleko u dolini vidimo Goražde i u prašini spuštamo se prema gradu. A put traje kao da idema sa Everesta. Nikad kraja! Konačno Goražde. Darja vidi odmah jedini hotel u gradu i dosta joj za danas. Prašina, sjedalo,…. Samo gdje je tuš? Dakle ostajemo u tom prijatnom hotelu uz rijeku Drinu (65.-€ sa doručkom nije baš jeftino) i navečer prošetamo kroz stvarno ljep i miran grad. Sviđa nama se taj mir. I napokon nakon više od 600 kilometara zaspimo.
2. dan:
Posle doručka pakujemo i užas od motora, koji je bjeli od prašine, umjesto crven. Nekoliko ga oćistimo i već smo na putu prema Priboju. Na raskršču (Ustiprača) opet punimo motor gorivom. Tada pristupa k nama mlađi motorista, predstavi se kao Miloš i nastavljamo razgovor o našem daljem putu. On ide iz Sokolovca iz Bosne kući u Podgoricu i savjetuje nama, da idemo prema Foči i onda sljedimo rjeku Taru, ako ćemo prema Žabjaku ili direktno u Ulcinj. Rado primamo njegov savjet i njegovo društvo i već pratimo Drinu prema Foči. Dobar je put do Foče. Odavde dalje vođa puta je Miloš prema crnogorskoj granici po putu, gdje će Darji srce vrlo brzo lupati. Nije navikla na ovako uzak put, dotrajan, a ponekod i bez asfalta, a desno duboko ispod nas, negdje dole Drina bez ikakve zaštitne ograde. Još danas osječam njene ruke u mojim bubrezima, kako se drži. Mislili smo, da ćemo ići po glavnom putu, rekli smo na kraju Milošu. Pa to i jeste glavni put, kaže Miloš. Uh, dobro iskustvo. Granica! Bosanski carinik je loše raspoložen i vraća nas jer smo presticali tri automobila. OK, sačekamo u sjeni, da dođemo na red. E sad hoće zelenu kartu. Izvućem dokumente i užas: sa sobom ponjeli smo saobračajnu dozvolu od auta, a ona od motora i zelena karta ostala je kod kuće. Šta sad? Mislimo, da je to kraj našeg puta i da se vraćamo. Ali još ima Boga i čudesa još se događaju. Carinik se izdere na nas ali nas pušta napred. Ali šta ako nas crnogorski carinik okrene. Bosanski rekao je, da neka se ovde više ne pojavljujemo Stajemo ispred lesenog mosta i ne znamo, da li da pređemo. Da li će izdržati? Miloš nama maše, dođite!. Sa težkim srcem stajemo ispred crnogorskog carinika, koji nas pusti v državo. Vau, ajmo odmah na jedno piće. Nastavljamo put dolinom rjeke Tare. Pejsaž je neopisiv. Da li ima još negdje nešto ljepše? Odlučimo, da čemo nastaviti put sa Milošem direktno do Podgorice. Miloš nas odvede pored svih radara, policijskih kontrola, jer poznaje njihove tačke. U Nikšiću opet punimo gorivom i brzo smo u Podgorici. Još piće za rastanak i Miloš kreće kući, a mi pored Skadarskog jezera, kroz tunel Suzina do mora. Još malo smo u sedlu uz krasnu obalu i nakon skoro 300 km iz Goražda ili 950 kilometara iz Maribora poćinjemo zasluženi odmor. Još jedanput zahvaljujemo Milošu za prijatno društvo i vožnju Želimo mu još puno sretnih kilometara sa njegovim motorom.
X. dan:
Zvali smo u Sloveniju, da nam šalju preko pošte saobračajnu dozvolu i zelenu kartu. U nastavku idemo na motorističku turu preko Budve do Cetinja. Ljep put, prijatna priroda. Cetinje nas oćekuje u suncu i mi smo već među planinama prema Lovćenu. Stvarno krasna priroda vodi nas sasvim do vrha, u mauzolej najvećeg crnogorskeg pjesnika Njegoša. Prijatna temperatura, ali je nekoliko loš ambient, jer se vrše građevinski radovi. Spuštamo se po uskom putu prema Kotoru, ali razgledi na Boku Kotorsku, neopisivi su. Divota! Ponekad imaš osječaj, da nisi više ne zemlji, da letiš. Stari grad Kotor, vrijedan ogleda i da sjednete u miru i osmatrate turiste, kako nekud žure. Idemo natrag u Ulcinj. Smjer Budva, Sveti Stefan (obavezno fotografisanje) i već je tu Bar a odmah iza njega Ulcinj. Crna gora nije baš tako malena, kao što kažu; napravili smo samo njezin donji dio i to je 300 kilometara.
Ako ste u Ulcinju sreščete mnogo Albanaca. A i istina je, da su njihove cijene u poredbi sa slovenskima polovne, takođe u ugostiteljskim radnjama. Večera i piće za dvojicu, nikad ne možete preći 16.-€. Osim naravno na Adi Bojani, gdje trebate ići na ribe. Ali tako ukusne riblje čorbe in ribe još nismo jeli.
Poslednji dan:
Pakujemo i opet se nalazimo na našem Kawasakiju. Več je 09.20 prijepodne. Motor vrlo dobro radi i niemamo nikakvih problema na cjelome putu. Uz crnogorsku obalu je neopisiva gužva, ali kolone auomobila presticamo i probijamo se prema trajektu preko Boke Kotorske. Motor i dvije osobi = 2.-€. Pitam Darju, da li ide dalje samo motor, a mi? Pa to je za nas troje, kaže Darja. Svaka čast, ali ionako mi smo na brodu 2 ili 3 minute i več pristajemo. Na granici nije dobro biti Albanac ili se postaviti u red izza njih, jer čete čeeeekaaaaati. Stvarno ih pregledavaju do molekula. Put pored Dubrovnika nudi nama divne razglede i kad pređemo granicu kod Neuma i uđemo u Bosnu idemo nešto pojesti. Čini mi se, da su cjene manje od hrvatskih. U nastavku prema autoputu stajemo kraj puta i uzmemo od prodavaca neki sok i dve breskve, a platimo, kao da smo kupili ceo kiosk. Konačno autoput i Kawasaki juri kući, prema Sloveniji. Ponovo kolone, koje presticamo. Putarine, granica, svuda smo brzi iako su kolone. I tako u 23.30 sati mi smo u Mariboru ispred svoje kuće nakon više od 900 kilometara u tom danu.
Pa da, to je za sedam dana, kako Slovenci vidimo Crnu goru. Divna priroda, vrlo ljubazni ljudi svuda u Crnoj gori i odmah poželiš, da se ovamo još vratiš. Šteta što nemamo više vremena, pa da smo stali još negdje. Ali ima tu još vremena. I kamo sljedeče godine?
Preveli iz slovenskih stranica sa linka : http://www.motosvet.com/tabla/forum/6-o ... -off-road/" onclick="window.open(this.href);return false;
Pozdrav svim crnogorskim bajkerima iz Slovenije.
Danilo in Darja Kovač
hvala na druzenju, takodje jos puno srecnih i bezbriznih kilometara 
